Književnost je okrenuta junacima i junakinjama koji su se usudili ispuniti žudnje, pogriješiti, otići, voljeti, prkositi društvenim konvencijama iako su svjesni da će ih to dovesti do odbacivanja obitelji pa i zajednice, a to je najgora moguća kazna. 'Svetkovina' govori upravo o njima.

Ne samo da je neophodno da se iz čiste zajebancije baviš pjesmom, nego se uz malo sreće i ona iz čiste zajebancije bavi tobom. Sve kreće iz zajebancije. Nešto si okrenuo naglavačke, nevješto napravio salto, pao na guzicu, razbio si pičku. Ta činjenica da si u centrifugi neprekidne zajebancije, to je naporno i katkad teško prihvatiti. Jer zajebancija često nije zabavna.

Ne poznajem nikoga tko bi me nazvao optimistom, ponajmanje nepopravljivim. Iako, da, volim zabaviti druge ljude, volim kad se iskreno nasmiju nečemu što sam ispričao ili napisao. I sam se volim smijati tuđim pričama, to mi je podjednako drago, pa i kad je zezanje na moj račun. A što se novinarstva tiče – ne, nisam još kapitulirao, ali ruganje stvarnosti postaje mi sve napornije.

Većina čitatelja još uvijek misli da su stripovi dječja zabava. Naravno, takvih je stripova mnogo na tržištu pa niti njihovo uvjerenje nije pogrešno, ali svijet stripova nije homogen, više je poput svemira kojim kruže mnogi planeti. Mnogi su stripovi eksperimentalni, nezavisni i bave se proučavanjem društvenih pitanja, a mnogi to ne razumiju.

Svaki veliki književni opus je kontinent za sebe. Postoji kontinent Nabokov, kontinent Ahmatova, kontinent Andrić i tako dalje. To što je Andrić poznatiji od primjerice Krleže ili Kiša, ne mora značiti da je njegovo djelo bolje. On to ima zahvaliti Nobelovoj nagradi. Što se tiče Andrićeve ličnosti: među brojnim Andrićevim licima je i lice oportunista.