Ne želim reći kako me uopće ne zanimaju aktualnosti ... Naravno da me zanimaju, ali u skučenom prostoru riječi tražim onu slobodu koju nužno ne obvezuje dug prema trenutnom vremenu nego dug prema ljudskom vremenu uopće, nekom pokušaju samorazumijevanja, samotumačenja. Kako bilo, ne idem niz dlaku poetičkih očekivanja, bar to.

Jedan od simpatičnijih bendova s ovih prostora u mojoj mladosti bili su Indexi, za koje je tekstove pisala moja gimnazijska profesorica hrvatskoga, Maja Perfiljeva. Stih u pjesmi 'Plima' glasio je Sanjam da se opet ljubimo u klasju. Shvatio sam da mi je ime mog djeteta iz tada daleke budućnosti bilo već mnogo puta prije u ustima oblikovano, izrečeno, otpjevano tom jednom lijepom melodijom, punom čežnje i...

Za mene je književnost vodič kroz život, ne samo na putovanjima. Književnost je glas naših predaka koji nas podučavaju svemu onome što je čovječanstvo naučilo o životu, smrti, ljubavi, prijateljstvu, samoći. Možda bismo mogli živjeti i bez ovog obrazovanja, poput divljeg djeteta odrasla s vukovima u šumi, ali to nisam ja.

Pisati za mene znači ići u nepoznato u jezičnom smislu, istraživati i pomicati granice jezika, nešto što mi se čini da mnogi zaboravljaju pa tako često čitamo prozne knjige u kojima je jezik sporedan, predvidljiv i monoton, kao da ih je sve napisao isti autor. Prevladava hiperrealizam nauštrb svega drugog što književnost nudi, snovitosti, bajkovitosti, mita…

U našoj geografiji, mi i naši roditelji imamo nekoliko velikih ponora. U jednu ruku, oni i mi nismo odrasli u istom sustavu i ideologiji. Njihove i naše žudnje i želje nisu iste ili nemaju istu težinu. Oko njihove 30 godine, svijet se preokrenuo. Mi smo tada ušli u taj svijet. Paralelno s time, nevezano uz našu geografiju, tehnologija je učinila revoluciju. Mi odjednom više tipkamo...