Svaki veliki književni opus je kontinent za sebe. Postoji kontinent Nabokov, kontinent Ahmatova, kontinent Andrić i tako dalje. To što je Andrić poznatiji od primjerice Krleže ili Kiša, ne mora značiti da je njegovo djelo bolje. On to ima zahvaliti Nobelovoj nagradi. Što se tiče Andrićeve ličnosti: među brojnim Andrićevim licima je i lice oportunista.

Siguran sam da smo zapravo vrlo okrutna stvorenja. I vi i ja i njemački nacist načinjeni smo od istog materijala. Kad smo u prilici živjeti u normalnim uvjetima, s poteškoćama, ali bez velikih povijesnih potresa, sposobni smo utišati životinju u sebi. Ali postavimo li na čelo nacije luđaka kakav je bio Hitler, sve je moguće.

I tako, u neredu i gužvi, nastajao je moj novi jezik, i moj novi život u toj zemlji Francuskoj. Nešto kasnije formirao se i moj književni panteon. To su mahom oni pisci kod kojih olovka piše srcem. Dobra književnost nije znanje, dobra književnost je sumnja. Posljednje utočiste za nervozne lunatike, etilske anđele, izbjeglice i lutalice. Najbolje knjige nisu 'pametne', one su žive.

Mislim da su književne nagrade odlična stvar jer se time u fokus kroz godinu dana stavlja više naslova, književnost je uz njih prisutnija u medijima itd. Dio su književnog života, kao i kritika ili predstavljanje knjige, a sama dodjela nagrade je književni blagdan na kojem se okupljaju ljudi posvećeni istoj stvari.

Krajem ’83. jedan sam od 3000 vojnika u kasarni Kozara u Banjaluci. Skupno gledanje televizije. Odjednom, moja glava preko ekrana, najavljuje ploču ‘Krivo srastanje’. Ne sjećam se jesam li uopće znao da Stanislav radi omot, bio sam mu poslao svoju fotku iz vojne knjižice, on ju je kopirao, Đoni je vidio fotokopiju i rekao to je to, to je ‘Pukovnik i pokojnik’. Postao sam slavan u Kozari.