Tipična ishrana pojedine zajednice, njeni specifični okusi i ukusi, odbojnosti i preferiranja, mogla bi se rezimirati Nabhanova kulinarska Odiseja kroz prostor i vrijeme, zapisana je u velikoj mjeri u genetskom kodu njenih pripadnika, uvjetovana životnim navikama i kulturnim tradicijama, mahom kako bi se očuvalo zdravlje i izbjegle pogubne boleštine, dok je suvremeno zanemarivanje te duboke biološke istine...

Gjoni dobro zna da na početku čitatelja treba uvući u priču, pa mu postavlja, kako sama kaže, «udicu» u formi kriminalističke inicijalne situcije - bečki suteren, dvoje mrtvih i jedna nestala djevojka, a roman koji slijedi prijevod je spisa pronađenih kod gospođe koja se zatekla u suterenu pri dolasku policije i izjavila «alles im Roman». To «sve u romanu» izimno je digresivna priča, ispripovijedana...

Imao je “bogat rječnik, piskutav glas, naočale, potrebu da glasno priča viceve koji nisu bili smiješni, kemijski laboratorij u svom podrumu, a nastavnici su mu bili otvoreno skloni”... No, poznata je stvar da geekovi nasljeđuju svijet. Geekovi vladaju svijetom informatike (Bill Gates), filma (Quentin Tarantino), glazbe (Thom Yorke)... Jonathan Franzen je “zavladao” svijetom književnosti. S...

Ova trosložna romaneskna cjelina (Jedan razgovor za uvod; 38 poglavlja o radu u kamenu; Jedno buđenje za kraj) senzbilnoga naslova, otvara niz zanimljivih pitanja o trenutcima i načinima umjetničkog stvaranja, o dilemana kroz koje prolaze umjetnici tijekom rada, o nedostaku žudnje za umjetničkim djelom, o svjetovima u kojima se ne čuju zvukovi, o pogledima kojim se govori, o metamorfozama tijela, njegovim...

Kenneyeva knjiga otkriva dosta tople vode, ali i ta topla voda zna biti itekako ljekovita, jer čitatelja potiče na promišljanje tema kojima se nikako ne može odreći prefiks egzistencijalne važnosti, ma koliko znala biti u neugodna, kad je u pitanju suočavanje s vlastitom zbiljom. To je ujedno i najveća vrijednost knjige, dok za eventualne perspektive nažalost vrijedi pravilo slavnog američkog bejzbolaša...

Priča o malom Arapu iz pansiona za djecu prostitutki priča je o identitetu, i životu općenito. Madam Rosa kaže da život može biti lijep i da to ljudi još ne kuže pa dok čekaju da se to dogodi moraju živjeti. Mali Momo nema puno povjerenja u život, ali ima u velike brojeve: uz promet koji je njegova majka imala nitko ne može tvrditi da je njegov otac – to mu jamči zakon velikih brojeva.