Sedamdesetih godina Parsons je bio novinarska zvijezda NME-a. Iz kultnog glazbenog časopisa otišao je krajem punk razdoblja, a na zao glas dolazi serijom seksističkih ispada kao komentator BBC-a i kolumnist Daily Mirrora. Prodajući jeftine štoseve Parsons piše, recimo, da žene ne bi trebale piti – „jer su pijanci glasni, nepodnošljivi, sentimentalni i glupi, a žene su takve i kad su trijezne“, ili pak...

U žrtvenom ritualu, kako ga Burkert zorno analizira i dokumentira, prožimaju se radosti slavlja i užas smrti, o čemu svjedoči i trodjelna struktura rituala: Ubijanje, koje se nalazi u središtu radnje, zaokruženo je pripremnom fazom, “sakralizacijom”, koja često poprima oblik procesije, te fazom “desakralizacije”, ponovne uspostave svakodnevice i prijelaza prema njenim obrascima. Tu je posebna...

Šnajderove priče iz ove zbirke plešu negdje na rubovima nostalgije, one koja se kratko i jasno može iskazati rečenicom tipa – «Ta kutija jest moje djetinjstvo». Prošlost je ta koja u životima njegovih likova funkcionira kao nekakva crta poravnanja, bez obzira na to što je se onda, kada je bila sadašnjost, takvom nije uopće percipiralo. Šnajderovi likovi, čak i ako nisu suočeni s traumatskim stanjima...

Gospodin Bezimeni «vreća» je u koju se tijekom godina napunilo suviše mržnje, gađenja i posvemašnjeg nedostatka ljubavi, umoran i sklon naletima depresije, čovjek koji zapravo ništa ne zna o sebi, pa ne može i ne želi znati ni o drugima. On je jednostavno praznina u koju povremeno upadne pokoje putovanje, pokoji izlet u ženski krevet i poneka mrvica emocije za koju osjeća da bi se mogla razviti u nešto...

Jarak se u „Enciklopediji očaja“ predstavio kao autor kojemu je stalo do mnoštva intertekstualnih aluzija, do gomilanja detalja koji će u različitim prostorima doživljavati različite preobrazbe (npr. kamenje u kući bezbojno je, ali „magičnim dodirom vode u njemu žive boje“; prikazi ugođaja vode). Preko linearnosti pisanoga zapisa određuju se zakonitosti u kronološkom životu (npr. traganje za...

Upletanjem različitih, najčešće filozofskih, intertekstualnih aluzija (Kierkegaard, Baudrillard, Camus), Vujičić želi pokazati kako praznina, samoća, ljubav, odbačenost nije jedinstvena već osobna. Upravo su ovi osjeti ono što gospodinu Bezimenom daje posebnost. No, odsutnost emocije ili duboka njezina bolna prisutnost različito se doimaju kod različitih osoba ili čak kod iste osobe u različitim...