Brešan doista piše o neobičnom tijeku gradnje šibenske katedrale i povijesnim i estetskim nedaćama koje su je pratile, ali ga zapravo ta faktografija ne zanima, već prije svega piše o ljudima čije je živote ona sudbinski obilježila. Glavni lik profesor je latinskog i grčkog koji se početkom (naših) devedesetih nalazi na profesionalnoj i privatnoj vjetrometini. Politička nepodobnost, krah braka, otkaz...

Ova trosložna romaneskna cjelina (Jedan razgovor za uvod; 38 poglavlja o radu u kamenu; Jedno buđenje za kraj) senzbilnoga naslova, otvara niz zanimljivih pitanja o trenutcima i načinima umjetničkog stvaranja, o dilemana kroz koje prolaze umjetnici tijekom rada, o nedostaku žudnje za umjetničkim djelom, o svjetovima u kojima se ne čuju zvukovi, o pogledima kojim se govori, o metamorfozama tijela, njegovim...

Kenneyeva knjiga otkriva dosta tople vode, ali i ta topla voda zna biti itekako ljekovita, jer čitatelja potiče na promišljanje tema kojima se nikako ne može odreći prefiks egzistencijalne važnosti, ma koliko znala biti u neugodna, kad je u pitanju suočavanje s vlastitom zbiljom. To je ujedno i najveća vrijednost knjige, dok za eventualne perspektive nažalost vrijedi pravilo slavnog američkog bejzbolaša...

Bertoša je i u ovoj knjizi imao samo jednu namjeru – restaurirati i konzervirati sjećanje, zaštiti ga od memorocida kako bi se vidjelo u budućnosti što se je „zaista“ dogodilo i to iz perspektive osobe koja je doživjela i svjedočila onome o čemu piše. Jedna moguća pojedinačna istina, prepričana i posve inidividualizirano oblikovana u ovim se memoarima prepoznaje kao „očevid stvarnosti“. Takva...

Sedamdesetih godina Parsons je bio novinarska zvijezda NME-a. Iz kultnog glazbenog časopisa otišao je krajem punk razdoblja, a na zao glas dolazi serijom seksističkih ispada kao komentator BBC-a i kolumnist Daily Mirrora. Prodajući jeftine štoseve Parsons piše, recimo, da žene ne bi trebale piti – „jer su pijanci glasni, nepodnošljivi, sentimentalni i glupi, a žene su takve i kad su trijezne“, ili pak...

U žrtvenom ritualu, kako ga Burkert zorno analizira i dokumentira, prožimaju se radosti slavlja i užas smrti, o čemu svjedoči i trodjelna struktura rituala: Ubijanje, koje se nalazi u središtu radnje, zaokruženo je pripremnom fazom, “sakralizacijom”, koja često poprima oblik procesije, te fazom “desakralizacije”, ponovne uspostave svakodnevice i prijelaza prema njenim obrascima. Tu je posebna...