Jedan od simpatičnijih bendova s ovih prostora u mojoj mladosti bili su Indexi, za koje je tekstove pisala moja gimnazijska profesorica hrvatskoga, Maja Perfiljeva. Stih u pjesmi 'Plima' glasio je Sanjam da se opet ljubimo u klasju. Shvatio sam da mi je ime mog djeteta iz tada daleke budućnosti bilo već mnogo puta prije u ustima oblikovano, izrečeno, otpjevano tom jednom lijepom melodijom, punom čežnje i...

Za mene je književnost vodič kroz život, ne samo na putovanjima. Književnost je glas naših predaka koji nas podučavaju svemu onome što je čovječanstvo naučilo o životu, smrti, ljubavi, prijateljstvu, samoći. Možda bismo mogli živjeti i bez ovog obrazovanja, poput divljeg djeteta odrasla s vukovima u šumi, ali to nisam ja.

Mislila sam da nitko neće čitati knjigu o depresiji, a onda je ispalo da smo imali sveopće depresivnu godinu, pa sam dospjela i na listu bestselera. Užasno sam samokritična pa sam u šoku od svih reakcija. Javilo mi se mnogo nepoznatih mi ljudi koji su se prepoznali u pričama, onih koji su prepoznali svoje bližnje, onih koji bi željeli nekome pomoći.

Putovanja, čak i ona turistička, mijenjaju čovjeka, ali ne uvijek nužno nabolje. Mogu reći za sebe da su me putovanja učinila otvorenijim, pomogla su mi shvatiti da ne postoje dobre i loše nacije ili vjere, da su podjele vjerske, nacionalne, rasne, seksualne na „naše“ i njihove“ najgora moguća stvar koja dijeli ljude i generira mržnju.

Ovo je vrijeme borbe za očuvanje naših unutarnjih svjetova i naše međusobne isprepletenosti. Produbljuje se prije svega suosjećanje za egzistenciju (i nesagledivu složenost) drugih bića, kao i iskustvo onog nevidljivog, onog što podstiče imaginaciju, a taj doživljaj pruža upravo književni tekst svojom nadahnjujućom apstraknošću, a ne televizijski ekran svojom hipnotizirajućom omniprezentnošću.