Tradicionalna društva usmjerenija su prema prošlosti, u nekim trenucima povijesti društva su okrenuta budućnosti, a mi smo se čvrsto pripili uz sadašnjost. Izgubili smo ne samo osjećaj za povijest, za ono što nam dolazi iz drevnih vremena, nego i pogled na budućnost, na budućnost koju bismo tek trebali stvoriti, budućnost u kojoj bismo postali slobodniji...

Danas se, kazati će Llosa, pišu i tiskaju mnoge knjige, možda više nego ikada, ali nitko više ne vjeruje da one služe bilo čemu izuzev kraćenju vremena. Da, zaključiti će on, „književnost je postala light, a to je pojam koji je pogrešno prevoditi kao laka, jer zapravo znači neodgovorna, često i idiotska“.

Kristian Novak je vrhunski pisac jedne male književnosti koja vrvi od prosječnosti do te mjere da se u moru književne makulature financirane kojekakvim državnim i paradržavnim fondovima teško vidi prava vrijednost. On svoje i dvojbe svih nas smješta u žanr, a da pritom nimalo ne gubi na visokoj intelektualnoj razini svoga pisma. Spojiti žanrovski prosede, propitivanje o društvenoj etici i romanopisanje...

Ideja o komunikaciji bez posrednika forte je suvremenog doba. Danas, kada na različite načine društva izbjegavaju posredništvo, više no ikad se naglašava prijetvorna ambivalentnost uloge fiksera koja se najbolje ogleda u izreci koju navodi autorica: traduttore, tradittore (prevoditelj, izdajica).

Što to jest povijesna istina pa i predmet istraživanja? Za Badurinu je to upravo kolektivna svijest o jednom razdoblju, kolektivna ali nipošto jedinstvena, dapače, često na razini dodira raznih kolektiviteta konfliktna do nepomirljivosti. I upravo ta mjesta prijepora služe joj da konstruira istinitost kao potrebu da se uz neizbježne interpretativne razlike iznađe istina ne kao konačna izvjesnost, nego kao...