Oko dva mjeseca ovog ljeta smo Simo i ja intenzivno radili na rukopisu. Puno mi je pomogao tim više što nije previše inficiran putovanjima pa ga taj dio priče nije odvukao i mogao je objektivnije ući u tekst. Pokazao mi je neke zanatske "cake", jer sam ja samouk pisac, i netko me je morao malo uputiti. Ono što sam naučio, naučio sam od Sime i na tome sam mu zahvalan. Ali, dobro da ga nisam poslušao u jednom...

Njihovo načelo je bilo da pozivaju na čitanja samo prozne pisce i to one koji pišu čitku prozu. Ali ako već načelno nisu željeli pozivati pjesnike i hermetične pisce pa po tom kriteriju otpadaju spisateljice poput Sibile Petlevske, njihove zahtjeve za komunikativnošću i dobrim kontaktom s publikom zasigurno zadovoljavaju Julijana Matanović, Milana Vuković Runjić, Sanja Lovrenčić, Sanja Pilić, da ne...

Kad sam počela pisati te priče nisam ih pisala tako da budu po ičijem guštu nego onako kako sam u tom trenutku najbolje mogla i znala, pa pomalo i zbog toga što me kao čitateljicu iritirao dobar dio suvremene hrvatske proze prepune ne samo životnih, nego i književnih klišeja. To se prenosi kao zaraza, jer su uzori i književna moda opasna stvar. Pogotovo ako je ta moda zapravo demode.

Totalitarni sustavi funkcioniraju tako da vam jednostavno onemoguće svaku aktivnost. Uredio sam dvije knjige, čije je objavljivanje stopirano. Bio sam pozvan na neka književna događanja, ali se to nije realiziralo. Trebao sam izaći iz Kube, ali nisam dobio dozvolu… Izbacili su me iz kulturnog prostora bez puno objašnjavanja. Suptilnost takvog mehanizma „brisanja“ ljudi je najgrotesknija od svega: preko...

SF je načelno ekstrapolacija stvarnosti. SF pita: "Što ako se ovo ili ono (uvijek s referencom na stvarnost) nastavi u budućnosti?, Što ako nas bude previše, ako dođe do nuklearnog rata, ako se razvije ova ili ona tehnologija? Kako će to utjecati na pojedinca, društvo i čovječanstvo?“ A ta se pitanja itekako postavljaju u hrvatskom SF-u. Osamdesetih su u našem SF-u bile česte antiutopije, kao iskaz...

Nemam neki poseban odnos niti stav prema povijesti, niti se puno zamaram s njom. Čak niti s tom tezom o cikličnom ponavljanju povijesti. U "Živima i mrtvima" sam na neki način želio prikazati da su ta ponavljanja privid koji stvara banalnost i predvidljivost zla. Ono se ciklički ponavlja, a ne povijest, i to po jako banalnim i stereotipnim matricama.U bosanskohercegovačkoj književnosti nema povijesnih...