Ako je knjižnica njezinih roditelja predstavljala početak pismenosti Irene Vallejo, onda knjižnica u Aleksandriji na lenti vremena stoji kao začetak opismenjavanja čovječanstva. Do njezina su utemeljenja knjižnice bile usko specijalizirane, namijenjene tek uskom krugu učenih ljudi, nikad otvorene za javnost pa se po prvi put stvara mjesto potpune otvorenosti prema različitosti.

Elena Ferrante se i ovom knjigom pokazuje kao stručnjakinja, jer način na koji su ispisani ovi vrlo profinjeno i znalački, promišljeno i pošteno 'skladani' eseji pokazuje nam kako je riječ o autorici koja zna što, kako i zašto radi, a koja, paralelno, posjeduje i jedan 'izvansistemski' književni nerv, koji je daleko više literarne prirode od onoga što prezentiraju njena vrlo uspješna i široko hvaljena...

Ova knjiga je stručan pregled temeljne preokupacije lijeve misli koja je izgleda ponešto rezervirana u praksi, a nemaštovita u ponudi rješenja. Meštrović stoga i nije odveć revan u osmišljavanju alternative koliko je u predstavljanju samog problema. Noćnu moru koju oslikava teško je uhvatiti za vrat. Nazire se tu nekako pojam 'zajedničko', koji bi nosilo nekakvo živo tkivo, bezidentitetno mnoštvo i...

Nije li činjenica što je knjiga bila zabranjena u Argentini, Čileu i Urugvaju, a da je sam autor bio zatočen, a zatim izgnan dovoljan pokazatelj koliko je knjiga bila moćna? Vojni režimi u prethodno nabrojanim zemljama osjećali su se prozvanima zbog kukavičluka i poltronstva prema Zapadu i mislili su da nemaju drugog izbora doli autora otjerati, a tekst zabraniti.

Goloća kao vrst književne opredijeljenosti, odbijanje da se čitatelja zavodi književnim slikama, visprenošću, znanjem, također je jedna vrst stilske opredijeljenosti koja vodi sučeljenju s onime od čega nema uzmaka, gdje je čovjek sam, sa svojom trenutnom istinom, i sa svojim vječitim traganjem za cjelovitom, cjelokupnom istinom o sebi i svome životu.