Ivan Herceg izgubljenu nevinost svijeta ne pronalazi na aerodromskom šalteru za izgubljene stvari nego ispod površine, u metatekstu bez pretenzija. Nemilosrdan je jedino prema sebi, ali ta svojevrsna autodestrukcija je alat oslobođenja, a ne kazne. Ako uopće postoji, konačna poruka i dilema 'Duhova iz zlatne omče' je vjekovječni prerogativ nepripadanja, otpor tribalizmu svake vrste i njegovih nuspojava.

Roman 'Mi, preživjeli' malezijskog pisca Tasha Awa dojmljivo je ostvarenje. Naracija plijeni izvedbenom uvjerljivošću: nadasve suptilnim kombiniranjem kolokvijalnih (često nenaznačenih) dijaloga, te gdjekad hiperrealističkih, mada sažetih opisa. Stilske oscilacije nisu uočljive, a strategije koje prepoznajemo odgovaraju nekim od nadaleko poznatih prosedea iz književne povijesti.

Popovićevi ukoričeni eseji predstavljaju – osim ekspozea ljubavi prema muzici – i ono što običavamo nazivati svjedočanstvom vjere. Međutim, neovisno o čitalačkoj poziciji, ova knjiga je i neupitno svjedočanstvo muzike – poučno i nadahnjujuće – koje mnogima može poslužiti i kao vodič kroz žanrove/etape muzičke evolucije u 20. stoljeću i dalje.

Glazba, dirigiranje, samoostvaren život ispunjen sadržajnim bavljenjem svojim zvanjem, to je ne samo odgovor na pitanje kako preživjeti, nego i opravdanje za samosvojan put koji se često nije obzirao na društvena i politička gibanja, izlažući se pritom riziku ove ili one strane koje u takvim povijesnim trenutcima mahom reagiraju po notornoj 'chi non è con noi….'.

Upravo je zapanjujuće to što jedan rubni Matičin ogranak objavljuje literaturu koja u ovdašnjim okvirima predstavlja krajnju rijetkost. Ajanovićevi tekstovi, naime, sjajan su interdisciplinarni vodič kroz teorijske i historijske temelje stripa (i filma), te ih je utoliko moguće usporediti s rukopisima Hrvoja Turkovića ili možda Davida Bordwella.