Nisam previše zamišljala kako će biti i gdje ću dospjeti, samo sam radila i radila i gurala tu svoju stvar i eto kad sam malo stala i otvorila oči, stanje je bilo dobro i zadovoljna sam skroz. Mi smo tihi obrt, nikad nisam željela biti velika firma gdje neminovno zbog velikih brojki izgubiš dodir s književnošću i ostaneš u vezi samo s knjigama.

Danas kad se spominje riječ 'čovjek' većinom je to u nekom moralnom ili civilizacijskom kontekstu. No, u ono doba, o čovjeku se mislilo kao o nečemu što nije životinja: mi imamo logos, životinje ga nemaju, mi imamo jezik, one ga nemaju. To su početne koordinate odnosa koji smo mi kasnije naslijedili, što ide ruku pod ruku sa strateškom željom čovjeka da dominira prirodom, životinjama, da izvlači...

Nešto je strašno kompleksno i komplicirano u činjenici da smo pokrenule pionirski poduhvat do te mjere složen. Iza takve stvari stoje velike izdavačke kuće, a ne male privatne inicijative dviju žena. Još smo na početku, samim time i na vjetrometini, krčimo šumu da bismo postavile temelje. Ujedno, kao ženama nam se teže probijati, dosta teško krčimo put.

Iako napisan prije četrdeset godina, strip se zbog tematiziranja prenapučenosti, održivosti, religijskog i svakog drugog fanatizma kao i ekoloških pitanja i danas čita kao djelo aktualnosti, a suvremenosti pridonosi i činjenica da vojska vagonsku elitu od putnika iz stražnjeg dijela vlaka čuva zbog straha od „nepoznate virusne bolesti pluća!“

Biološko dijete postalo nam je obaveza. Ako žena ne može roditi, nešto s njom suštinski nije u redu. Industrija plodnosti ne uništava samo živote žena koje se odlučuju biti donorice, nego i prilike tisuća djece u istočnoeuropskim sirotištima! Posvojeno dijete ruši ideal biološke obitelji i sad, kad se ukazala prilika za genetski modificirano dijete, rijetki žele posvajati.