Točno u ponoć, jednog 31. prosinca, u nekoj neimenovanoj zemlji zavladala je vječnost, jer od tog trenutka više nitko neće umrijeti.

Taj događaj najprije izaziva sveopće oduševljenje i razdraganost, a zatim i pomutnju u svim društevnim slojevima, od vlade do osiguravajućih društava, od pogrebnih poduzeća do staračkih domova, ali osobito u Katoličkoj Crkvi koja glasno prosvjeduje, jer bez smrti više nema uskrsnuća, a bez uskrsnuća nema Crkve...

Nakon sedam mjeseci "jednostranog primirja“ smrt šalje ljubičastu omotnicu s pismom namijenjenom sredstvima javnog priopćavanja u kojem objavljuje prekid "štrajka“ i nastavak obaveze koju je preuzela prema ljudskom rodu. Iako su poduzete sve istražne mjere koje su vlastima bile na raspolaganju kako bi se identificirao njihov pošiljatelj (od analize rukopisa do rekonstrukcije lica), ljubičaste omotnice zlokobnog sadražaja i dalje stižu u domove ljudi kojima je preostalo tek tjedan dana života.

Sve... osim jedne, koju smrt čak ni nakon tri pokušaja ne uspijeva poslati jednom violončelistu čiji portret, "kad bi uistinu postojao u glazbi, ne bi ga pronašli ni u jednoj skladbi za violončelo, tek u jednoj kratkoj Chopinovoj etidi u ges duru“.

Pretvorivši se u ženu, smrt odlučuje osobno uručiti pismo nesretnom primatelju. Ali prije toga, vođena nekim neobjašnjivim nagonom, želi upoznati svoju žrtvu, odlazi u njegov dom i kriomica ga promatra dok spava...

José Saramago, bez veće školske naobrazbe, prije nego li je postao novinar, prevoditelj i pisac, radio je više različitih manualnih poslova. Trag tih zanimanja vidljiv je u njegovom djelu, čiji je najveći dio objavljen u njegovim zrelim godinama kada je postao jedan od najčitanijih i najprevođenijih luzitanskih pisaca. Surađivao je kao književni kritičar časopisa "Seara Nova", bio član uredništva "Diario de Lisboa" kao i jedan od prvih članova Udruge portugalskih književnika. Od 1976. godine živi isključivo od literarnoga rada, isprva kao prevoditelj, a potom i kao autor.

Pisao je drame, kratke priče, romane, pjesme, libreta, dnevnike i putopise. Prvi roman "Manuel de pintura e caligrafia" ("Udžbenik slikarstva i krasopisa") objavio je 1977. Potom slijede "Viagem a Portugal" (1981) i "Levantado do chão" (1980). 1981. godine postiže svjetski uspjeh satiričkim romanom "Sjećanje na samostan" ("Memorial do Convento"). Taj uspjeh nastavlja romanima "Godina smrti Ricarda Reisa" (O Ano da Morte de Ricardo Reis" 1984) i "A Jakanda de Pedra" ("Kamena splav", 1986).

1991. godine izdaje svoj najkontroverzniji roman "Evanđelje po Isusu Kristu" ("O Evangelho Segundo Jesus Christo"), djelo na koje je žestoko reagirala Katolička crkva i njezini redovi u potugalskoj vladi zbog čega je Saramago, koji je dvadeset godina prije riskirao vlastiti život u portugalskoj revoluciji, zajedno sa svojojm ženom napustio Portugal i od tada živi na Kanarskim otocima u Španjolskoj.

Objavio je, između ostalog: romane "Hostoria do Cerco de Lisboa" ("Priča o opsadi Lisabona", 1989), "Ogled o sljepoći" ("Ensaio sobre a cegueira", 1996), "Todos Os Nomes", (1997), "El Amor Posible", (1998), "A Caverna", (2000), "O Homen Duplicado", (2002) i dr.

Godine 1991. godine dobio je Grande prémio APE za roman "Evanđelje po Isusu Kristu" i Premio Camões za cjelokupni književni rad. Nobelovu nagradu za književnost dobio je 1998. godine.

© Bilješke o knjigama izrađene su na osnovu informacija dobivenih od nakladnika i njihove dodatne uredničke obrade temeljem uvida u sadržaj knjige, te se kao takve ne smiju prenositi bez prethodnog dogovora s uredništvom portala.