Posljednja knjiga proslavljenog nobelovca.

Nobelovac José Saramago ni u poznoj se, takozvanoj trećoj životnoj dobi, nije odrekao tri konstante koje su presudno obilježile njegov literarni i ljudski put. Prva je dirljiva posvećenost lijepoj književnosti, druga beskompromisni društveni angažman, a treća nezaustavljivi, eksplozivni vitalizam koji mu ni u najtežim trenucima nije dao posustati.

Uvijek u koraku s vremenom i njegovim izazovima, Saramago usvaja tehnologije i medije dvadeset i prvog stoljeća te se otiskuje u blogersku avanturu. Poštujući format i recepcijsku logiku medija, njegovi su tekstovi kratki, izravni, vezani uglavnom uz aktualna politička i kulturna zbivanja - no zato ništa manje literarno zavodljivi.

Okupljene u knjigu "Bilježnica", te su britke kritike neoliberalnog poretka, klerikalizma i nacionalizma, posvete značajnim umjetnicima i opusima te dosljedno zagovaranje pravednijeg, egalitarnog društva kod čitatelja širom svijeta već polučile oduševljenje.

"Posljednja bilježnica" njihov je smrću zapečaćen nastavak.

José Saramago, bez veće školske naobrazbe, prije nego li je postao novinar, prevoditelj i pisac, radio je više različitih manualnih poslova. Trag tih zanimanja vidljiv je u njegovom djelu, čiji je najveći dio objavljen u njegovim zrelim godinama kada je postao jedan od najčitanijih i najprevođenijih luzitanskih pisaca. Surađivao je kao književni kritičar časopisa "Seara Nova", bio član uredništva "Diario de Lisboa" kao i jedan od prvih članova Udruge portugalskih književnika. Od 1976. godine živi isključivo od literarnoga rada, isprva kao prevoditelj, a potom i kao autor.

Pisao je drame, kratke priče, romane, pjesme, libreta, dnevnike i putopise. Prvi roman "Manuel de pintura e caligrafia" ("Udžbenik slikarstva i krasopisa") objavio je 1977. Potom slijede "Viagem a Portugal" (1981) i "Levantado do chão" (1980). 1981. godine postiže svjetski uspjeh satiričkim romanom "Sjećanje na samostan" ("Memorial do Convento"). Taj uspjeh nastavlja romanima "Godina smrti Ricarda Reisa" (O Ano da Morte de Ricardo Reis" 1984) i "A Jakanda de Pedra" ("Kamena splav", 1986).

1991. godine izdaje svoj najkontroverzniji roman "Evanđelje po Isusu Kristu" ("O Evangelho Segundo Jesus Christo"), djelo na koje je žestoko reagirala Katolička crkva i njezini redovi u potugalskoj vladi zbog čega je Saramago, koji je dvadeset godina prije riskirao vlastiti život u portugalskoj revoluciji, zajedno sa svojojm ženom napustio Portugal i od tada živi na Kanarskim otocima u Španjolskoj.

Objavio je, između ostalog: romane "Hostoria do Cerco de Lisboa" ("Priča o opsadi Lisabona", 1989), "Ogled o sljepoći" ("Ensaio sobre a cegueira", 1996), "Todos Os Nomes", (1997), "El Amor Posible", (1998), "A Caverna", (2000), "O Homen Duplicado", (2002) i dr.

Godine 1991. godine dobio je Grande prémio APE za roman "Evanđelje po Isusu Kristu" i Premio Camões za cjelokupni književni rad. Nobelovu nagradu za književnost dobio je 1998. godine.

© Bilješke o knjigama izrađene su na osnovu informacija dobivenih od nakladnika i njihove dodatne uredničke obrade temeljem uvida u sadržaj knjige, te se kao takve ne smiju prenositi bez prethodnog dogovora s uredništvom portala.