Autobiografski roman o odrastanju u ustaškom okruženju u Argentini...

**

Uvod

"Drago, dokad ćeš radnim danom glumiti argentinskog borca protiv diktature i biti aktivist za ljudska prava, a vikendom se ponašati kao hrvatski fašist?" Na to pitanje - koje mi je tada mogao postaviti samo argentinski svećenik iz župe u predgrađu Buenos Airesa (inače, drug i kolega isusovac sadašnjega pape Franje), nedaleko mojega tadašnjeg obiteljskog doma i u blizini predsjedničke palače, ali ne i hrvatski katolički (franjevački) misionar (što će čitateljima postati jasno kasnije) – dakako, sa šesnaest godina, 1978., nedugo nakon argentinskog osvajanja svjetskoga nogometnog prvenstva, nisam umio odmah odgovoriti. Danas znam da je ono bitno odredilo moj život i dovelo me do toga da odlučim darovati si ovu ispovijest.

U njoj će moji djedovi - jedan gestapovac, drugi ustaša - ustupiti prostor tati, Pavelićevu slučajnom tjelohranitelju koji danas, kao mirni Paragvajac, na sve to gleda kao da se dogodilo nekoj drugoj osobi, i mami, zagrebačkoj djevojci koju su protiv njene volje 1955. iščupali iz Jugoslavije da svakog 10. travnja u Buenos Airesu sluša Poglavnikove idiotarije.

Oni su, pak, stvorili mene. Dovršavajući ovu knjigu u ljeto godine Gospodnje 2013. u Beogradu, stajao sam ispred Titova groba, kamo me je dovela potreba da kritički pristupim činjenicama i mitovima, te shvatio, kao da se budim nakon dugoga sna bivajući negdje između jave i stvarnosti, s 35 godina zakašnjenja, da mi je bila trebala biti pružena prilika da kroz vrijeme putujem s lakšom prtljagom od one kojom su me bili natovarili djedovi i roditelji te primorali da koračam pod silnim teretom strahovitih povijesnih zabluda.   

Vrijedi li mi sada ta spoznaja? Vrijedi ukoliko ću od sada ići drugačiji. I ukoliko će i vama moj prvi roman - u kojem sam opisao tu prtljagu, njen sadržaj i težinu, ali i paradoksalan strah da ju ne izgubim i onda kad sam osjećao zadovoljstvo riješivši je se - pomoći u samooslobađanju. Dovršavam svoje samooslobođenje. Ne bih mogao da vi niste tu negdje.

U rukama imate moj autobiografski roman koji vam predajem u nadi da će te me ili upoznati i razumjeti, ili pak, što bi bilo važnije, da ćete prepoznati prilike u kojima ste možda i vi odrasli, čak i ako nisu bile tako burne (ili nemirne) kao moje eda biste prihvatili, barem toliko odlučno koliko i autor, zadaće koje stoje pred ljudima balkanskoga prostora: da se naposljetku smire i integriraju u obitelji europskih naroda.

Tada, te ključne 1978. godine, iznad mojega kreveta u spavaćoj sobi još je visjela fotografija diktatora Ante Pavelića, čelnika tzv. Nezavisne države Hrvatske, najvećeg zločinca u povijesti mojega naroda. Njegova fotografija u građanskom odjelu - snimljena u vrijeme njegova prijateljevanja s Pilselovima i navraćanja u našu obiteljsku kuću - resila je mnoge domove hrvatskih poslijeratnih iseljenika u Argentini. Živjeli su u iluziji, ili u strašnoj zabludi da je taj čovjek predstavljao našu domovinu ili državu, u zabludi koja još postoji u mojoj rodnoj zemlji i koju hrane mnogi od mojih nekadašnjih prijatelja. Oni još uvijek slave ili obilježavaju 10. travnja 1941., dan kada su Hrvati, uz blagoslov fašista, nacista i prvaka Katoličke crkve u dotadašnjoj Kraljevini Jugoslaviji, sa zagrebačkim nadbiskupom Alojzijem Stepincem na čelu, proglasili svoju državnu tvorevinu.

A kažem “iluzija” i “zabluda” jer sam - za razliku od mnogih koji su mi bili okrenuli leđa i odrekli se naših dobrih mladenačkih dana te zahvaljujući dobrim prijateljima i važnim suputnicima, ali ponajprije nemalom naporu o kojim želim svjedočiti ovom knjigom - odabrao istinu koja me oslobodila: NDH je bila zločinačka od samih temelja do zadnjeg dana postojanja, u emigraciji smo nastavili činiti štetu onima kojima su naši djedovi i očevi bili oduzeli svaku sreću, a kadikad, nažalost, i živote te je pred nama još uvijek prevažan zadatak: ukoliko želimo biti iole civilizirana zemlja, oživotvoriti nam je odredbe hrvatskog ustava.

Svojim neprežaljenim nekadašnjim prijateljima, svima onima koji su se teško nosili s činjenicom da je moj mlađi brat, Branko Pilsel, poginuo (nestao) u obrani Republike Hrvatske i svih njenih ljudi te da se to isto moglo dogoditi i meni - ali ne i njima, sigurnima u onim situacijama zbog kojih nam je dragi Boris Maruna kazao da mu (ponekad) Hrvati idu na jetra – svima onima kojima sam bio poslan i dužan služiti kao bogoslov, ljudsko-pravaški aktivist, teolog ili novinar, vama koji tek čujete za mene i onima kojima ćete tek čuti - svima želim kazati da su promjene o kojima će ovdje biti riječi moguće, da su događaji koji su do njih doveli istiniti, da ništa nije izmišljeno ili preuveličano, da sam o svemu više puta bistre i hladne glave promislio, da je taj proces trajao jako dugo te da znam kako će sve skupa imati smisla samo ukoliko budem iskren do boli. Moj je cilj probuditi srce, moje i vaše, a ne povećati ego, ni vlastiti ni ičiji.

Drago Pilsel

© Bilješke o knjigama izrađene su na osnovu informacija dobivenih od nakladnika i njihove dodatne uredničke obrade temeljem uvida u sadržaj knjige, te se kao takve ne smiju prenositi bez prethodnog dogovora s uredništvom portala.