Ivana Vinković Vrček
Dada Lerotić
Aditivi u hrani : Vodič kroz E-brojeve
- Nakladnik: Školska knjiga
- 12/2010.
- 278 str., meki uvez s klapnama
- ISBN 9789530619210
- Cijena: 13.14 eur
Preračunato po fiksnom tečaju konverzije 7,53450 kuna za 1 euro - Cijene knjiga su informativnog karaktera, navodimo prvu cijenu po izlasku knjige iz tiska. Preporučamo da cijene i dostupnost knjiga provjerite kod nakladnika ili u knjižarama! Moderna vremena više se ne bave prodajom knjiga, potražite ih u knjižarama, antikvarijatima ili u knjižnicama.
Danas proizvođači hrane uz pomoć aditiva mogu dizajnirati izgled, boju, miris i okus nekog proizvoda, neovisno o vrsti i kakvoći sirovine od koje je proizveden. Aditivi su, dakle, tvari određenoga kemijskog sustava koje, obično, nemaju nikakvu hranjivu vrijednost, a namjerno se dodaju hrani tijekom industrijske proizvodnje i preradbe, pakiranja, transporta i čuvanja hrane radi mijenjanja njezinih svojstava.
Svaki je aditiv u knjizi predstavljen kemijskom strukturom ili formulom, E-brojem, opisom dobivanja i dopuštenom uporabom te osvrtom na uzročno-posljedičnu vezu između konzumiranja pojedinih prehrambenih aditiva i pojave određenih zdravstvenih smetnji i bolesti.
PREDGOVOR
Medijski je prostor u Hrvatskoj i svijetu, sve češće „zatrpan" novostima, temama i raspravama o opasnostima i zdravstvenim rizicima koji prijete iz tanjura, s polica supermarketa, iz dječjih soba, kuhinja ili kupaonica. Ova je medijska buka dijelom rezultat pomodarstva, ali i novih trendova u, primjerice, prehrani. Ipak, najvećim je dijelom izraz opravdanog protesta i nepovjerenja javnosti prema industriji koja proizvodi i prema struci (predstavnicima mjerodavnih i znanstvenih institucija) koja odobrava upotrebu proizvoda u prehrani, kozmetici, farmaciji...
Mnogi proizvodi široke potrošnje prepoznati su kao podvala, kao izvor kontaminacije, prijetnje, straha, nesigurnosti i kontroverze. Nezadovoljstvo je javnosti više-manje spontana reakcija na kemijsko nasilje koje industrija svakodnevno provodi nad potrošačima. Naravno, ne pripadaju svi proizvodi ubojitom arsenalu; neki su prihvaćeni s odobravanjem i pohvalama, nekima su dodijeljene etikete eko, bio, sehrgut, ili fair...
Međutim, proizvodi koji posebno iritiraju potrošače i zaslužuju prigovor jesu oni nepotrebni ili suvišni proizvodi, oni koji samo potiču potrošnju i pohlepu, koji opterećuju okoliš i ugrožavaju ljudsko zdravlje, koji ponizuju i ismijavaju potrošača. Mnogi prehrambeni aditivi pripadaju upravo takvim skupinama proizvoda.
Već se godinama objavljuju znanstvene studije koje upozoravaju da mnogi dodatci hrani koji se kriju iza E-brojeva izazivaju kod ljudi sindrom hiperaktivnosti, alergijske reakcije, glavobolje i metaboličke poremećaje. Neki od njih su, premda su neko vrijeme bili dopušteni, završili na crnim listama i konačno zabranjeni zbog štetnosti za zdravlje. I dalje je većini „izobličenih" kemijskih izuma označenih E-brojevima mjesto u kemijskom laboratoriju ili digestoru, a ne u kruhu, mesu ili slatkišima. Bojila, zaslađivači i pojačivači okusa nisu hranjive tvari, već kemikalije kojima industrija rješava svoje tehnološke, marketinške ili financijske probleme.
Čitav spektar tih kemikalija predstavljen je u ovoj knjizi. Iako mnogi aditivi nisu štetni (poput vitamina C, natrijeva karbonata ili limunske kiseline), postoji znatan broj aditiva koji su upitne sigurnosti i nemaju nikakvu prehrambenu vrijednost. Hrana se impregnira sintetskim bojilima radi boje, sintetskim aromama radi mirisa, a pojačivačima okusa i umjetnim zaslađivačima - radi okusa. Poruka takve naopake manipulacije jest da prirodna hrana nema dobru boju, miris niti okus. Neprimjerena asistencija znanosti i tehnologije kulturi prehrane u obliku sintetskih aditiva izobličila je naš odnos prema okusu i izgledu dobre hrane.
Upotrebom takvih proizvoda prehrambena je industrija prokockala povjerenje javnosti. Danas više nitko ne vjeruje u to da je dobrobit ili zdravlje potrošača prioritet za prehrambenu industriju. Svima je jasno da su za industriju hrane profit i vrijednost dionica nova mjerila za opće dobro. Dobrotvorna misija neke kompanije u svrhu izgradnje imidža odgovorne poslovne institucije tek su marketinški trikovi za neupućene. Oni prisebniji, pak, otkrivaju novi identitet kompanija koje, u svom pohodu na tržište i džepove potrošača, poprimaju patološku sliku. Stoga se u raspravama o sigurnosti ili štetnosti nekih proizvoda, stajališta kompanija ne smiju uzimati previše ozbiljno jer su njihovi dokazi o kvaliteti hrane opterećeni i obilježeni sukobom interesa.
U takvom nezavidnom položaju industrija traži saveznike među predstavnicima državnih institucija nadležnih za kontrolu kvalitete i ispravnosti proizvoda te među akademskim znnstvenicima koji će ih poduprijeti u zamjenu za novčanu ili drugu potporu. U suradnji s njima medijska zabrinutost oko sigurnosti pojedinih proizvoda pretvorena je u informacijski kaos. Koristeći provjerenu taktiku pobuđivanja sumnje, svaka se medijska afera o nesigurnosti hrane proglašava histerijom, svako upozorenje napuhanim balonom; namjerno se generira sumnja u svaku izjavu, referencu ili rezultat istraživanja čime se javnosti otežava orijentacija i stajalište.
Strategija ovakvih manipulacija jest smišljena proizvodnja sumnje u one znanstvene rezultate koji ne odgovaraju industrijskim interesima. Proglašavanje znanstvenih rezultata, koji im ne idu u prilog, nepouzdanima, onemogućuje mjerodavnim institucijama i agencijama donošenje znanstveno utemeljenih zakona tj. zabrana za neke proizvode.
U takvome zakonskom vakuumu najbolje se snalazi i prolazi - industrija osumnjičenih proizvoda. Klasičan primjer predstavlja slučaj aspartama, umjetnog zaslađivača kojim su impregnirani dijetalni, light ili niskokalorični proizvodi, zubne paste, lijekovi... Prema tvrdnjama jednih znanstvenika, riječ je o kancerogenoj kemikaliji, a prema mišljenju drugih aspartam nije otrovan, već je samo sladak. I dok znanstvenici ratuju referencama, rezultatima i njihovim interpretacijama, nadležne institucije šute, a vlasnici aspartama trljaju ruke i slatko konzumiraju milijune dolara u slobodnoj prodaji.
U namjerno stvorenom kaosu medijske prašine javnost je uskraćena za transparentne službene ili kompetentne informacije pa s pravom izražava nepovjerenje prema državnim institucijama i znanstvenicima; upravo prema onima koji su plaćeni novcem poreznih obveznika da štite zdravlje i okoliš. Industrija je odavno pala na ispitu povjerenja, no zbog njezina divljeg braka sa stručnjacima, čini se da slična sudbina prijeti mjerodavnim i akademskim institucijama.
Spregom industrije i državnih institucija kemijsko nasilje nad potrošačima i tržištem metastazira u nasilje nad zakonom, znanošću i zdravim razumom. U tome sudjeluju, svjesno ili nesvjesno, oni znanstvenici koji su opsjednuti napretkom, koji ,,mantrom" o neizbježnim otkrićima podmazuju industrijske patente i koji redovito umiruju javnost tvrdnjama ,,da se ne treba svega bojati" i „da treba vjerovati u sustav". Često izbjegavaju upotrebu znanstvenih referenci, a umirujuće djelovanje svojih izjava garantiraju jedino svojim statusom i titulom. Ponašaju se kao treći stup obrane industrijskih interesa, traže status quo za svaki kontroverzni proizvod na tržištu, a ignoriraju mišljenje i zabrinutost javnosti.
Stoga je ova knjiga, između ostalog, i protuotrov za djelovanje takvih industrijskih satelita - napisana je bez uvreda i s mnogo znanstvenih referenci. Nažalost, osim aditivima, hrana je natopljena i drugim štetnim tvarima koje nastaju prilikom priprave hrane (npr. neurotoksin akrilamid nastaje prženjem), tvarima koje nameće industrijska poljoprivreda (npr. pesticidi, herbicidi, fungicidi) ili štetnim tvarima koje migriraju u hranu iz plastične ambalaže (npr. bisfenol A, ftalati). Cijeli taj kemijski arsenal, zajedno sa E-brojevima, mijenja sastav, kvalitetu, ali i cijenu hrane.
Stoga javnost ima pravo na svaku informaciju i svako upozorenje. Preliminarni znanstveni rezultati, prigovori građanskih udruga, te stajalište, zabrinutost i strah javnosti moraju 'mati i dobiti legitimitet u svakoj raspravi i u svakoj zakonskoj odluci o (ne)ispravnosti hrane.
Područje prehrane ne pripada samo stručnjacima. Informiranjem javnosti autorice i njihova knjiga podupiru demokratsko načelo transparentnosti (right to know), a upozoravanjem europsko načelo opreznosti (better safe than sorry). Ova knjiga time omogućuje čitateljima informaciju za slobodniji i odgovorniji izbor namirnica koje žele, ili koje ne žele, konzumirati.
prof. dr sc. Valerije Vrček, dipl. inž. med. biokemije
Svaki je aditiv u knjizi predstavljen kemijskom strukturom ili formulom, E-brojem, opisom dobivanja i dopuštenom uporabom te osvrtom na uzročno-posljedičnu vezu između konzumiranja pojedinih prehrambenih aditiva i pojave određenih zdravstvenih smetnji i bolesti.
PREDGOVOR
Medijski je prostor u Hrvatskoj i svijetu, sve češće „zatrpan" novostima, temama i raspravama o opasnostima i zdravstvenim rizicima koji prijete iz tanjura, s polica supermarketa, iz dječjih soba, kuhinja ili kupaonica. Ova je medijska buka dijelom rezultat pomodarstva, ali i novih trendova u, primjerice, prehrani. Ipak, najvećim je dijelom izraz opravdanog protesta i nepovjerenja javnosti prema industriji koja proizvodi i prema struci (predstavnicima mjerodavnih i znanstvenih institucija) koja odobrava upotrebu proizvoda u prehrani, kozmetici, farmaciji...
Mnogi proizvodi široke potrošnje prepoznati su kao podvala, kao izvor kontaminacije, prijetnje, straha, nesigurnosti i kontroverze. Nezadovoljstvo je javnosti više-manje spontana reakcija na kemijsko nasilje koje industrija svakodnevno provodi nad potrošačima. Naravno, ne pripadaju svi proizvodi ubojitom arsenalu; neki su prihvaćeni s odobravanjem i pohvalama, nekima su dodijeljene etikete eko, bio, sehrgut, ili fair...
Međutim, proizvodi koji posebno iritiraju potrošače i zaslužuju prigovor jesu oni nepotrebni ili suvišni proizvodi, oni koji samo potiču potrošnju i pohlepu, koji opterećuju okoliš i ugrožavaju ljudsko zdravlje, koji ponizuju i ismijavaju potrošača. Mnogi prehrambeni aditivi pripadaju upravo takvim skupinama proizvoda.
Već se godinama objavljuju znanstvene studije koje upozoravaju da mnogi dodatci hrani koji se kriju iza E-brojeva izazivaju kod ljudi sindrom hiperaktivnosti, alergijske reakcije, glavobolje i metaboličke poremećaje. Neki od njih su, premda su neko vrijeme bili dopušteni, završili na crnim listama i konačno zabranjeni zbog štetnosti za zdravlje. I dalje je većini „izobličenih" kemijskih izuma označenih E-brojevima mjesto u kemijskom laboratoriju ili digestoru, a ne u kruhu, mesu ili slatkišima. Bojila, zaslađivači i pojačivači okusa nisu hranjive tvari, već kemikalije kojima industrija rješava svoje tehnološke, marketinške ili financijske probleme.
Čitav spektar tih kemikalija predstavljen je u ovoj knjizi. Iako mnogi aditivi nisu štetni (poput vitamina C, natrijeva karbonata ili limunske kiseline), postoji znatan broj aditiva koji su upitne sigurnosti i nemaju nikakvu prehrambenu vrijednost. Hrana se impregnira sintetskim bojilima radi boje, sintetskim aromama radi mirisa, a pojačivačima okusa i umjetnim zaslađivačima - radi okusa. Poruka takve naopake manipulacije jest da prirodna hrana nema dobru boju, miris niti okus. Neprimjerena asistencija znanosti i tehnologije kulturi prehrane u obliku sintetskih aditiva izobličila je naš odnos prema okusu i izgledu dobre hrane.
Upotrebom takvih proizvoda prehrambena je industrija prokockala povjerenje javnosti. Danas više nitko ne vjeruje u to da je dobrobit ili zdravlje potrošača prioritet za prehrambenu industriju. Svima je jasno da su za industriju hrane profit i vrijednost dionica nova mjerila za opće dobro. Dobrotvorna misija neke kompanije u svrhu izgradnje imidža odgovorne poslovne institucije tek su marketinški trikovi za neupućene. Oni prisebniji, pak, otkrivaju novi identitet kompanija koje, u svom pohodu na tržište i džepove potrošača, poprimaju patološku sliku. Stoga se u raspravama o sigurnosti ili štetnosti nekih proizvoda, stajališta kompanija ne smiju uzimati previše ozbiljno jer su njihovi dokazi o kvaliteti hrane opterećeni i obilježeni sukobom interesa.
U takvom nezavidnom položaju industrija traži saveznike među predstavnicima državnih institucija nadležnih za kontrolu kvalitete i ispravnosti proizvoda te među akademskim znnstvenicima koji će ih poduprijeti u zamjenu za novčanu ili drugu potporu. U suradnji s njima medijska zabrinutost oko sigurnosti pojedinih proizvoda pretvorena je u informacijski kaos. Koristeći provjerenu taktiku pobuđivanja sumnje, svaka se medijska afera o nesigurnosti hrane proglašava histerijom, svako upozorenje napuhanim balonom; namjerno se generira sumnja u svaku izjavu, referencu ili rezultat istraživanja čime se javnosti otežava orijentacija i stajalište.
Strategija ovakvih manipulacija jest smišljena proizvodnja sumnje u one znanstvene rezultate koji ne odgovaraju industrijskim interesima. Proglašavanje znanstvenih rezultata, koji im ne idu u prilog, nepouzdanima, onemogućuje mjerodavnim institucijama i agencijama donošenje znanstveno utemeljenih zakona tj. zabrana za neke proizvode.
U takvome zakonskom vakuumu najbolje se snalazi i prolazi - industrija osumnjičenih proizvoda. Klasičan primjer predstavlja slučaj aspartama, umjetnog zaslađivača kojim su impregnirani dijetalni, light ili niskokalorični proizvodi, zubne paste, lijekovi... Prema tvrdnjama jednih znanstvenika, riječ je o kancerogenoj kemikaliji, a prema mišljenju drugih aspartam nije otrovan, već je samo sladak. I dok znanstvenici ratuju referencama, rezultatima i njihovim interpretacijama, nadležne institucije šute, a vlasnici aspartama trljaju ruke i slatko konzumiraju milijune dolara u slobodnoj prodaji.
U namjerno stvorenom kaosu medijske prašine javnost je uskraćena za transparentne službene ili kompetentne informacije pa s pravom izražava nepovjerenje prema državnim institucijama i znanstvenicima; upravo prema onima koji su plaćeni novcem poreznih obveznika da štite zdravlje i okoliš. Industrija je odavno pala na ispitu povjerenja, no zbog njezina divljeg braka sa stručnjacima, čini se da slična sudbina prijeti mjerodavnim i akademskim institucijama.
Spregom industrije i državnih institucija kemijsko nasilje nad potrošačima i tržištem metastazira u nasilje nad zakonom, znanošću i zdravim razumom. U tome sudjeluju, svjesno ili nesvjesno, oni znanstvenici koji su opsjednuti napretkom, koji ,,mantrom" o neizbježnim otkrićima podmazuju industrijske patente i koji redovito umiruju javnost tvrdnjama ,,da se ne treba svega bojati" i „da treba vjerovati u sustav". Često izbjegavaju upotrebu znanstvenih referenci, a umirujuće djelovanje svojih izjava garantiraju jedino svojim statusom i titulom. Ponašaju se kao treći stup obrane industrijskih interesa, traže status quo za svaki kontroverzni proizvod na tržištu, a ignoriraju mišljenje i zabrinutost javnosti.
Stoga je ova knjiga, između ostalog, i protuotrov za djelovanje takvih industrijskih satelita - napisana je bez uvreda i s mnogo znanstvenih referenci. Nažalost, osim aditivima, hrana je natopljena i drugim štetnim tvarima koje nastaju prilikom priprave hrane (npr. neurotoksin akrilamid nastaje prženjem), tvarima koje nameće industrijska poljoprivreda (npr. pesticidi, herbicidi, fungicidi) ili štetnim tvarima koje migriraju u hranu iz plastične ambalaže (npr. bisfenol A, ftalati). Cijeli taj kemijski arsenal, zajedno sa E-brojevima, mijenja sastav, kvalitetu, ali i cijenu hrane.
Stoga javnost ima pravo na svaku informaciju i svako upozorenje. Preliminarni znanstveni rezultati, prigovori građanskih udruga, te stajalište, zabrinutost i strah javnosti moraju 'mati i dobiti legitimitet u svakoj raspravi i u svakoj zakonskoj odluci o (ne)ispravnosti hrane.
Područje prehrane ne pripada samo stručnjacima. Informiranjem javnosti autorice i njihova knjiga podupiru demokratsko načelo transparentnosti (right to know), a upozoravanjem europsko načelo opreznosti (better safe than sorry). Ova knjiga time omogućuje čitateljima informaciju za slobodniji i odgovorniji izbor namirnica koje žele, ili koje ne žele, konzumirati.
prof. dr sc. Valerije Vrček, dipl. inž. med. biokemije
© Bilješke o knjigama izrađene su na osnovu informacija dobivenih od nakladnika i njihove dodatne uredničke obrade temeljem uvida u sadržaj knjige, te se kao takve ne smiju prenositi bez prethodnog dogovora s uredništvom portala.
