|
Iako Nikolaj Terlecký svoj "Curriculum vitae" završava riječima da to "nije umjetničko djelo, nego pravi pravcati životopis", u ovoj kvalitetnoj umjetničkoj prozi autor duhovito i s distance nepristranoga pripovjedača ispovijeda svoje životne puteve i stranputice. Riječ je o neobičnom životopisu, jednoj tužnoj, tipično ruskoj epskoj priči, ispričanoj na krajnje jednostavan i duhovit češki način, što znači protkanoj finim crnim humorom.
Na dramatičnom životnom putovanju od Rusije preko Češke do Švicarske svi su njegovi suputnici stvarne osobe, a mnogi su poznata imena, ponajprije iz književnih krugova. Među brojnim likovima u Curriculumu prevladavaju Rusi, njegovi autentični supatnici - školski kolege, učitelji, prijatelji i znanci, o kojima ne piše sućutno, nigdje ne govori ni o njihovoj ni o svojoj patnji, nego ih jednostavno, bez suvišnoga psihologiziranja uključuje u okolnosti na koje ionako ne može utjecati.
Od događaja kojima je bio izravni ili posredni svjedok u njegovo su se dječačko pamćenje najdublje usjekla sjećanja na carsku Rusiju, zatim na revoluciju, opći kaos i sukobe između bijelih, crvenih i zelenih (pripadnika zelenoga kadra), a u zreloj dobi svjedoči velikim povijesnim prevratima, nestanku čehoslovačkoga višestranačja i nastanku dvaju totalitarnih režima. Budući da u Češkoj proživljava više od pola života - završava gimnaziju, studira, mijenja zanimanja i profesije, zaljubljuje se, ženi se i rastaje, doživljava razne "pustolovine", posebno je zanimljiv njegov odnos prema društvenim promjenama koje je ta sredina akceptirala na svoj način, dok je on i dalje ostajao prognanik, marginalac i slobodnjak.
Pitanja ljudske slobode, ljudske naravi i etike, koja ga zaokupljaju u svim njegovim djelima, prožimaju i cijeli "Curriculum vitae", štoviše, i u njemu primjenjuje modele apsurdnih, gotovo fantastičnih situacija u kojima je i sam izložen snazi slučaja, nečije volje ili socijalne kombinatorike. Pritisku totalitarizma, koji se u Curriculumu osjeća posredno, kroz vlastita i tuđa iskustva ograničavanja osobnih sloboda i zloporabe moralnih načela, Terlecký oponira vjerom u neuništivu ljudsku težnju k dobru.
***
Nikolaj Terlecký rođen je 1903. u Petrogradu, a umro je 1994. u Zürichu.
Kao četrnaestogodišnjak našao se u metežu Oktobarske revolucije, u kojemu je izgubio roditelje, dva brata i cijelu obitelj, i zbog kojega je, izgubivši i domovinu i udobnost obiteljskoga života sa svim mogućnostima koje su imala djeca carskoga vojnoga atašea, prošao dramatični put prognanika i lutalice. Prije dolaska u Češku pohađao je rusku gimnaziju u Carigradu, gdje ne završava njegova ruska priča, ali počinje inozemstvo i mirenje s trajnim progonstvom. Nakon bijega iz Češke, u kojoj je živio preko četrdeset godina (do 1965), preko Beča je dospio u Švicarsku, u kojoj se napokon trajno nastanio i smirio.
Živeći u krugu ruskih emigranata u Češkoj, svoja prva djela napisao je na ruskom, s kojega su poslije prevedena na češki, kojim je kasnije sam nastavio pisati. Tako je njegovu zbirku pripovjedaka "Šest metara osmijeha" (Šest metrů úsměvu, 1946) s ruskoga prevela M. Majerová, a roman "Dan osmi" (Den osmý, 1947) preveo je sam sa svojom ženom I. Terleckom. Kasnije zbirke pripovjedaka (npr. "Vítr se vrací", 1948. i dr.), drame ("Commedia dell'arte", 1971) i romane (npr. "Don Kichot ze Sodomy", Zürich 1986) već je sam pisao na češkom.
Premda zapravo pripada ruskoj književnosti u egzilu, Novi leksikon češke književnosti od 1945. godine (iz 2006) napokon ga, nakon dugoga prešućivanja, uvrštava među češke pisce.
Autobiografski roman "Curriculum vitae", objavljen posmrtno, 1997. godine u Pragu, uz ostalo govori i o njegovim problemima s pisanjem, prevođenjem i objavljivanjem djela koja se nisu uklapala u socrealističke književne kanone.
MV
Info , 23.07.12
Facebook | | Croportal 
|
