"Sreća prati hrabre" na više je načina jedinstven roman u okvirima novije hrvatske književnosti.

Naime, to je prvi hrvatski roman koji za junakinju ima djevojku koja se kao dragovoljka borila u Domovinskom ratu. Ipak, unatoč tome, "Sreća prati hrabre" nije ratni roman – to je roman koji vrlo dojmljivo govori o posljedicama rata, o ljudima kojima i gotovo dva desetljeća nakon okončanja borbi i povratka s bojišta rat još uvijek određuje stvarnost i negativno utječe na njihov svakodnevni život. Iako je posredni pokretač radnje, rat se zapravo u romanu gotovo i ne spominje, ali je neprestano prisutan, u mislima ljudi čije ozljede nisu vidljive golim okom, ali su toliko duboke i bolne da onemogućavaju normalan tijek života.

"Sreća prati hrabre" je jedinstven roman i zato što mu se radnja gotovo u potpunosti odvija u ambijentu bolničkog odjela. Elvira Slišurić vrlo uvjerljivo piše o ljudima koji svoj bolnički odjel (koji nazivaju Balon-grad) doživljavaju kao svoj istinski dom, jer uslijed specifičnosti njihove bolesti, vanjski svijet za njih predstavlja prijetnju. U romanu su vrlo sugestivno dočarani junakinjini strahovi, teško snalaženje prilikom boravaka izvan bolničkog kruga, za vrijeme slobodnih vikenda. Jer, radi se o bolesti – što Elvira Slišurić  vrlo uvjerljivo predočava – uslijed koje neki postupci i radnje koje većina ljudi obavlja automatski, bez razmišljanja ili posebnih priprema, za te ljude predstavljaju gotovo nepremostivu prepreku.

No, osim s brojnim aspektima bolesti, autorica čitatelja upoznaje i s uvjetima života u tom specifičnom bolničkom odjelu (poput vizite, grupnih i individualnih terapija, načina doziranja i uzimanja lijekova itd) uz osobit naglasak i fokusiranost na prikaz  dinamike odnosa među pacijentima. A upravo sve te specifičnosti bolničkog života koje taj ambijent, unatoč njegovoj zatvorenosti čine vrlo živom i životnom pozornicom, svojevrsnim slabo nam poznatim svijetom unutar našeg svakodnevnog svijeta, čine taj ambijent vrlo atraktivnim i pogodnim za literarizaciju.

Međutim, malo je autora koji se usude upustiti u taj poduhvat, svjesni da se radi o iznimno osjetljivoj tematici i skliskome terenu, osobito zbog opasnosti upadanja u patetiku, a što je Elvira Slišurić upravo odabirom asketskog, minimalističkog pripovijedanja, vrlo uspješno izbjegla. A i to je još jedna u nizu potvrda o jedinstvenosti romana "Sreća prati hrabre", jer bila je potrebna velika hrabrost za problematizaciju tako zahtjevne i osjetljive teme već u svome debitantskome djelu.

"Sreća prati hrabre" je vještom rukom vođena, slojevita i dramatična priča o ustrajnosti, hrabrosti i nepokolebljivosti te rukopis koji svakom stranicom budi nevjericu da se radi o debitantskome djelu. Jer, autoricu Elviru Slišurić krasi iznimna pripovijedačka staloženost i sposobnost apsolutne kontrole nad pričom i tekstom, kojega besprijekorno strukturira lišavajući ga viškova dok bez imalo patetike problematizira iznimno osjetljivu temu. Autoričin rukopis karakterizira iznimna, kod debitanata ne tako česta, pripovijedačka koncentriranost; Elvira Slišurić vrlo pažljivo dozira informacije i na taj način kod čitatelja izaziva znatiželju, duboko ga uvlačeći u priču. Pritom suzdržano pripovijedanje, lišeno izraženije eksplicitnosti, recipijenta tjera i na aktivnije sudjelovanje i pažljivije praćenje priče, čime se uspješno postiže i veći stupanj identifikacije s glavnom protagonisticom.

Posljedica takvog pripovijedanja također je i izraženija empatija ali i buđenje svijesti o problemima jednog nemalog broja ljudi, a koji su ujedno i odraz problema šire društvene zajednice. No, unatoč tome, "Sreća prati hrabre" jest roman ispunjen optimizmom i pozitivnim duhom; to je roman o ustrajnosti i hrabrosti jedne žene koja je uspješno pobijedila traumu i ostavila iza sebe jedno teško razdoblje života, te s optimizmom zakoračila u budućnost, oboružana novom snagom i odvažnošću.

Radi se o fikcijskoj nadogradnji autoričinih iskustava pisanoj asketski pročišćenim, minimalističkim stilom, uz garnirung blage, vrlo dojmljive, lirski obojene poetičnosti. Pritom suptilna lirska nota nenametljivo upućuje na dubinu osobe koja priča priču i kojoj su životne okolnosti pokušavale oduzeti tu dubinu - da bi se ona, ipak, na kraju izborila za svoje mjesto i u životu i u ovome romanu. U njemu je koncentrat te dubine.

Sve navedeno potvrda je da se radi o romanu koji se svojom kvalitetom, kompleksnošću i zrelošću izdvaja iznad većine novijih domaćih debitantskih romanesknih djela, i uvodi u hrvatsku književnost jedno novo, važno autorsko ime – Elvira Slišurić svakako je autorica koja će hrvatski književni futur obogatiti brojnim vrijednim djelima.


( Božidar Alajbegović, urednička recenzija )

Elvira Slišurić prvu je priču objavila u časopisu "Ubiq" 2014., a ta joj je godina na svom kraju donijela i roman prvijenac "Sreća prati hrabre" (Hena com). Nakon dvije godine traženja i maštanja, roman "Kuća kralja paukova" postao je neizbježan jer "i iz male sjemenke ponekad izraste moćan hrast", rekla bi u eteru. "Ostanite s nama!"

© Bilješke o knjigama izrađene su na osnovu informacija dobivenih od nakladnika i njihove dodatne uredničke obrade temeljem uvida u sadržaj knjige, te se kao takve ne smiju prenositi bez prethodnog dogovora s uredništvom portala.