Dva pojma zauzimaju središnje mjesto u ovoj knjizi Vjerana Zuppe, uglednog pisca, esejiste, dramatologa i, nadasve, „teatarskog čovjeka“. To su pojmovi subjekta i lika, koji tvore tematsku i problematsku okosnicu njegovih razmatranja ili, možda je bolje reći, njegovih diskurzivnih majstorija. Izbor baš tih pojmova nije nimalo arbitraran već je određen njihovim bitno konstitutivnim statusom u cjelini i pojedinostima teatarskog imaginarija.

Iako su ti pojmovi od ključne važnosti i u drugim područjima racionalnog umovanja i estetskog stvaranja, od filozofske i znanstvene refleksije do raznovrsnih svjetova umjetnosti, pa su, prema tome, u neku ruku transverzalni, u teatarskom imaginariju oni su ipak neuporedivo važniji, vidljiviji, dojmljiviji i životniji. I to naprosto zbog toga što se upravo tu, kao nigdje drugdje, prikazuje, uprizoruje, transponira njihovo značenje i njihov međuodnos.

Teatarski imaginarij zapravo i živi od igre i međuigre subjekata i likova i stoga Zuppa u svojoj „hermeneutici dramskog lika“, pojednostavljeno rečeno, nastoji protumačiti što subjekt znači liku a lik subjektu. A za takav je zahvat nužno ne samo proživljeno, u iskustvu akumulirano teatarsko znanje nego i spoznajno–referencijalni okvir koji uključuje suverenu intelektualnu komunikaciju s vrhovima tematski relevantne dramske, filozofske, književne i književnopovijesne literture, što, u Zuppinoj tekstualnosti, obuhvaća više od pedeset čvornih misaonih autoriteta, u rasponu od Aristotela, Hegela i Nietzschea do Brechta, Heideggera, Sartrea, Habermasa, Steinera, Lacana, Deleuzea itd., da spomenemo samo neke od uporišnih autora tradicije i suvremenosti.

Zuppina knjiga "Subjekt kao gost" nije niti želi biti konvencionalna povijest međuodnosa subjekta i lika u dramskoj umjetnosti, ali u njegovu su pristupu, bilo pozadinski bilo eksplicitno, prisutni tonovi i iskazi stanovite historizacije. To je posve razumljivo, pa i nužno, ima li se na umu makar i minimalan uvid u ono što bi se moglo nazvati avanturama i metamorfozama subjekta i lika u dugoj povijesti kazališne umjetnosti kao nerazdvojnog dijela socijalne i kulturne povijesti čovječanstva.

Umjesto konvencionalnog historijata ova knjiga nudi svojevrsni mozaik dobro smišljenih, zaokruženih, međupovezanih i na jednoj tematskoj crti poredanih esejističko-analitičkih problematizacija ili problematskih slika „subjekta kao gosta“ u životu dramskoga lika.

Vjeran Zuppa rođen je 26. siječnja 1940. u Splitu. Gimnaziju i Filozofski fakultet završio u Zagrebu gdje je i doktorirao na Filozofskom fakultetu s temom Pojam dramaturgije u 20. stoljeću. Radio je 1964–1966. kao upravitelj Galerije Studentskog centra; 1966–1977. bio upravitelj i dramaturg Teatra Itd.; 1977. direktor dramskog programa Splitskog ljeta; 1977–1979. urednik biblioteke Studentskog centra; 1979–1984. radio na mjestu glavnog urednika Grafičkog zavoda Hrvatske; 1980–1984. dramaturg HNK Split; umjetnički ravnatelj Zagrebačkog kazališta mladih 1988–1990. Bio je (2013.) savjetnik u HNK Split. Od 1981. na Akademiji dramske umjetnosti nastavnik je predmeta: Sociologija kulture. U zimskom semestru 1984/85. bio je izabran za docenta na Odsjeku dramaturgije. Kolegij: Dramatologija. Član Društva književnika Hrvatske od 1963, član PEN–a od 1969., član Hrvatskog društva pisaca od 2003. Urednik Kulturne rubrike Studentskog lista 1960–1961. Urednik u časopisu Razlog 1961–1967. Urednik u tjedniku Telegram 1969–1971. Urednik časopisa Teka 1972–1975, a kraće vrijeme i Novi Prolog. Urednik časopisa Teatar i teorija na ADU, a kratko urednik i u časopisu Frakcija. Uređivao je biblioteke časopisa Razlog, Teka, te biblioteke Zora, Teka, Niz u izdavačkom poduzeću GZH. Godine 1993. pokreće s piscem i pjesnikom Albertom Goldsteinom i Nikšom Župom izdavačku kuću Izdanja AntiBarbarus.

Objavljuje književne kritike, eseje i razne oblike teorijskih i znanstvenih radova od 1959. Antologiju mlađe hrvatske poezije (izbor i predgovor) pod naslovom "Pjesnici" objavio je 1962. Godine 1966. objavljuje knjigu eseja o suvremenim pjesnicima "Isprika za pjesmu", a 1969. prijevod knjige G. Bachelarda "Plamen voštanice" s pogovorom. S Antom Stamaćem, od 1969. do 1972. sastavlja, komentira i prevodi knjigu "Nova evropska kritika (I–III)". Objavio je 1970. knjigu književnih kritika o poeziji slovenskoj, hrvatskoj i srpskoj, pod naslovom "Lirika i navika"; 1974. "Slučajnu panoramu hrvatskih pjesnika", vrstu zbornika poezije svoje generacije; 1976. poemu "Prijatelj Silvestar".

Godine 1978. u celjskom Narodnom gledališču igran je njegov scenski projekt Floria Tosca, Prolog i Epilog, koreodrama u stihovima i u prozi. 1988. objavljuje poemu "Život i smrt lovca Luke", grafičku mapu u zajednici sa slikarom D. Jelavićem. 1989. objavljuje studiju o teorijskom radu dr. B. Gavelle: "Uvod u fenomenologiju suvremenog hrvatskog glumišta", ili: "Štap i šešir". 1995. objavio studiju gramatike dramskog teksta, "Uvod u dramatologiju", knjigu koja je objavljena i na makedonskom: "Voved vo dramatologijata" (2001.) i na francuskom jezika "Introduction à la dramatologie" (2004.). 1997. objavio je pjesmotvor "De rationes communi". 2000. objavio je "Bilježnicu", ogled o europskim i nacrt hrvatske kulturne politike, koji je 2001. objavljen i na engleskom (Notebook). 2004. objavljuje dramatološku knjigu "Teatar kao sholé". 2007. objavljuje knjigu »razgovora uglavnom o politici« Ispruženi jezik. S francuskoga i talijanskoga prevodi teorijske spise, poeziju i dramske tekstove: Ionesca, Becketta, Milosza, Lanouxa, Foucaulta, Derride, Bachelarda, Wahla, Valérya, Apollinaira, Mallarmea, Bretona, Saint–John Persa, te brojnih drugih francuskih i talijanskih pjesnika i teoretičara. Zastupljen je u značajnim antologijama jugoslavenskog eseja D. Kiša, J. Pogačnika, hrvatske poezije i esejistike, F. Zagoričnika, Z. Mrkonjića, B. Hećimovića, M. Šicla, itd.

U vremenu kada je bio upravitelj i dramaturg zagrebačkog Teatra Itd, taj je teatar osvojio pedesetak internacionalnih, nacionalnih i gradskih nagrada. Eseji, pjesme, drama, prevođeni su na brojne svjetske, slavenske, a i na mađarski jezik. Dobitnik je više književnih nagrada. 2000. godine International Biographical Centre, Cambridge, uvrštava ga u knjigu 2000 Outstanding Scholars of the 2oth Century s obrazloženjem »in honour of a an outstanding contribution in the field of dramatology«. Na Akademiji dramske umjetnosti bio je direktor, predstojnik Odsjeka za dramaturgiju, pročelnik Katedre teorije, prodekan i dekan.

Sveučilište u Zagrebu 2011. izabire ga u počasno zvanje professor emeritus.

© Bilješke o knjigama izrađene su na osnovu informacija dobivenih od nakladnika i njihove dodatne uredničke obrade temeljem uvida u sadržaj knjige, te se kao takve ne smiju prenositi bez prethodnog dogovora s uredništvom portala.