Mnogi me pitaju zašto sam ovoj knjizi dala naslov "Sama u tami"? Čak mi je jedna bliska osoba rekla da bi potencijalni čitatelj mogao pomisliti da je to horor. - Depresija kao bolest i jest horor, odgovorila sam prijateljici. Što može biti gore od toga da ti u glavi nema ‘ničega’?

Jedan me svećenik pitao koja je svrha ove knjige? Ne snašavši se odmah, nešto sam mu pokušavala objasniti, a on me samo gledao. Dogodila mi se bolest, liječila sam se, ozdravila, pa sam taj dio svoga životnog puta odlučila staviti na papir pomažući tako i sebi i drugima. Okruženi primitivizmom, gdje je sramota roditi izvanbračno dijete, sramota razvesti se, sramota biti debeo, siromašan i BOLESTAN. Kada mi je jedna poznanica, koja boluje od karcinoma dojke, pričala da je svoju bolest dugo skrivala od svoje okoline, bila sam zaprepaštena. Pomislila sam: - Dragi Bože, pa ona je bolesna, nije ubojica ni kriminalac, ali, nažalost, u primitivnoj sredini u kakvoj živimo ‘sramota' je biti bolestan od fizičke bolesti, a kamoli od psihičke.

Trebalo mi je dosta hrabrosti odlučiti se na korak da o tome progovorim; pisati o depresiji otvoreno i bez srama. Nikada se nisam smatrala psihičkim bolesnikom, već osobom koja se zbog mnogih stresnih životnih situacija u jednom trenutku ‘slomila’. Tuga i tjeskoba pretvorile se u depresiju, a depresiju se mora liječiti. A zašto "Sama u tami"? Pa, rađamo se i umiremo sami. Cijeli smo svoj život okruženi različitim ljudima koji manje ili više utječu na naš život, no kad se nađemo u nekim teškim životnim situacijama i kad nam treba pomoć i savjet, radilo se i o vlastitoj obitelji, odgovor nakraju moraš naći sam, u sebi.

Tako je i s bolešću - mnogi su s tobom i oko tebe, ali nakraju ostaješ sam, sam u svojoj bolesti, tražeći i nalazeći utjehu u sebi i dragome Bogu, jer ti nitko ne može pomoći: sam si u bolničkom krevetu, sam hodaš bolničkim hodnicima, sam si s mislima da nikad nećeš ozdraviti. Priznajem da mi tada, u najtežoj fazi bolesti, riječi utjehe i od mojih najbližih nisu ništa značile. Zahvalna sam svima koji su bili uz mene, ali osjećala sam se samom na svijetu i taj užasni osjećaj želim potpuno zaboraviti. Svi su mi tada bili stranci.

Ipak, u takvim trenutcima zapravo shvatiš tko te istinski voli i poštuje kao osohu. I danas, kad ovo pišem, osjećam se sama, i kad idem liječniku na kontrolu i psihoterapiju opet sam sama, naravno ne fizički. Osjećam da sam cijeli svoj život sama iako je oko mene bezbroj ljudi. No boreći se s depresijom pronašla sam “svjetlo na kraju tunela”. Svima koji budu čitali ovu knjigu željela bih poručiti da depresija nije sramota, da je izlječiva i da se danas gotovo svaki drugi čovjek hori s tom bolešću.

Svima onima koji su bolovali od depresije, koji boluju, ili će možda oboljeti, poručujem da se na vrijeme obrate liječniku jer će izlječenje i oporavak teći brže i lakše. Hvala svima koji su mi pomogli da ponovno zavolim život, posebno mami i tati. Njima posvećujem ovu knjigu! Ali i svima onima koji se bore s depresijom.

Vanda Mršić Šimić

© Bilješke o knjigama izrađene su na osnovu informacija dobivenih od nakladnika i njihove dodatne uredničke obrade temeljem uvida u sadržaj knjige, te se kao takve ne smiju prenositi bez prethodnog dogovora s uredništvom portala.