Knjiga pjesama Tomislava Zagode "Dora Novak" obilježena je vlastitim imenom – nazivom knjige i imenom junakinje – koja pjesmama daje aureolu uzbudljivosti i strukturu intimnoga dnevničkog zapisa o vječnoj temi ljubavi. Temi ljubavi koja je određena svojim vremenom i prostorom, uznemirujuće sjetnim, melankoličnim istraživanjem onoga što ljubav jest i što nije, a što umnogome određuje i našu (čitateljsku) sudbinu. Ime „Dora Novak“ nije isključivo njezino jedino mjesto i nije jedino ime knjige pjesama koja je kao liker namijenjena mladima, što njezinoj ezoteričnosti i opojnosti daje sasvim dovoljnu količinu oporosti i opasnosti, mučnine i straha, grubosti i ljepote, ali i uzbuđenja i nezaustavljivosti. 

Nezaustavljivosti u otkrivanju jezika, koji nije samo parafraza čitanoga i pročitanog nego se autor pjesmama stavlja u niz i red, uz bok i pokraj, onih koje smo sa strašću čitali i slušali, ali onda on sa svojim likovima, pitanjima, prizorima, govorom o svakodnevnom i o svakodnevici djevojčica i dječaka uživa u zabuni, ekscesu i vlastitoj tvrdoglavosti.

Pohvala je to beskrajnom užitku čitanja tekstova, koji jesu na tragu karnevalskog i ludičkog (na balogovsku, slamnigovsku bandu), ali i ništa manje dalekog i skriveno-sjetnog, melankoličnog jezika A. Dedića, izvrnutog Lorke, P. Zupca… Međutim, niz se tu ne zaustavlja, jer autorova je namjera i smjer na potpuno drugoj strani: u izgradnji i imenovanju svih razlika koje čine sadašnji trenutak drukčijim i neponovljivim. Jer on takav i jest: neponovljiv u svojoj istosti, oksimoronski – i mrtav i živ. (…)

Autoru je nesumnjivo do ludičnog i živog pjevanja o sadašnjosti, o onome što oblikuje ljubavni, ljubavnički glas ili glas njegove poezije. Koje poezije? Liker poezije? – što bi bio njezin sastav ili čega je ona supstrat, nadomjestak, od čega se sastoji i s čim se pije i s kim se miješa? Alkoholna je, opasna i stvarna, tvarna, rekli bismo, jer poeziji daje nužnu mjeru ezoteričnog, neuhvatljivog i nepotpunog. I slatka je ta poezije, ona se hoće dopasti, hoće biti brza i živi od sadašnjih imena, naziva i reklama, ali su njezini preskoci, zapreke i zablude dio običnosti i kolokvijalnosti koja se ne primjećuje i ne čuje, ne doživljava i ne zapisuje. Ne čita se i ne piše… Ključ za knjigu pjesama Dora Novak jest u tajni odustajanja od zaključivanja i zaključavanja u pjesnički rezervat dječjeg i ne-dječjeg. (...)

"Dora Novak" otvara se i zatvara na mjestima lomova lijepoga i tužnoga, vedroga i ironičnoga, dopadljivoga i starinskog, dosjetljivog, igrivog, narativnog i lirskog... Ona se – knjiga – čita drukčije od očekivanog, jer je čuva njezin početni uzvik, glas, riječ ili ime. Koje ime? Ono koje će svatko od nas nakon čitanja izgovoriti, viknuti ili prešutjeti! – što samo znači čitati uvijek iznova i s užitkom, a tako počinje i traje svaka velika ljubav!

Miroslav Mićanović

Tomislav Zagoda suvremeni je hrvatski pisac i slikar. Rođen je 1970. godine u Zagrebu. Diplomirao je slikarstvo na Akademiji likovnih umjetnika u klasi profesora Gjure Sedera i doktorirao književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu (mentor Zvonko Kovač). 

Do sada je objavio zbirku humoreski "Nek bude kaos" i dva nastavka iz dnevničkog serijala o luckastom tinejdžeru Gustavu S. ("Balada o Buginim gaćicama" i "Krizni put Gustava S."). Dobitnik je Nagrade Grigor Vitez za roman "Balada o Buginim gaćicama" i Nagrade Anto Gardaš za roman "Škola na rubu pameti". Pod pseudonimom Bartol Fuchs započeo je pisati kriminalistički serijal Lujzijana čija je radnja smještena u Gorskom kotaru. Prvi je naslov "Žabarska noć" objavljen 2016. godine, a 2018. je objavljen i drugi nastavak "Zelena tinta". Roman "Ernestove djevice" objavljuje 2019. "Život u banani" (2021.) je njegov drugi roman za odrasle. 

© Bilješke o knjigama izrađene su na osnovu informacija dobivenih od nakladnika i njihove dodatne uredničke obrade temeljem uvida u sadržaj knjige, te se kao takve ne smiju prenositi bez prethodnog dogovora s uredništvom portala.