Agresivnost je nepoželjna u našem društvu, a pogotovo kod naše djece. Agresivno ponašanje smatra se tabuom i diskriminira se. Što zapravo činimo potiskivanjem tih legitimnih osjećaja, koliko je važno dopustiti ih i kako se konkretno možemo postaviti prema njima na upečatljiv nam način pokazuje poznat i uspješan obiteljski terapeut Jesper Juul u svojoj novoj knjizi "Agresivnost : Nov i opasan tabu?". On poziva na radikalnu promjenu razmišljanja: agresivnost je važna emocija koju moramo dekodirati jer u suprotnom ugrožavamo duševno zdravlje, osjećaj vlastite vrijednosti i samopouzdanje svoje djece. Ova je knjiga važan poziv na konstruktivno i pozitivno ophođenje s tom važnom emocijom.


**

Podnaslov ove knjige postavlja dva pitanja: Je li skupina emocija koju psihologija označuje kao agresivnost postala novi tabu i je li opasna? Moje je mišljenje, ujedno i motivacija pri pisanju ove knjige, da je odgovor na oba pitanja čvrsti da. Još se uvijek jasno sjećam kada sam prvi put postao svjestan tog razvoja u „općem smislu” profesionalnih odgojitelja, psihologa, psihoterapeuta, ali i roditelja.

Prije otprilike 15 godina nadzirao sam osoblje u ustanovi za takozvanu tešku djecu. Kako smo prolazili teškoće osoblja u radu s djecom, upoznali su me s nekolicinom govoreći: „Ovo je John i ima problema s agresivnošću.” Budući da mi je ta kvazi-dijagnoza bila nepoznata, nakon što sam to nekoliko puta čuo, morao sam pitati: „Što mu je?” U početku su odgovori bili puko ponavljanje „dijagnoze”, a kada sam pokušao saznati nešto više, postali su nestrpljivi i rekli mi: „Agresivan je!” Kada sam odgovorio pitajući: „A kome to predstavlja problem?”, gotovo su odustali od mene. Njima je to bilo očito, a meni novost.

Kada su mi sljedeći put predstavili tu dijagnozu, jednostavno sam odgovorio pitanjem: „Je li ga (u 95 % slučajeva radilo se o dječacima) itko pitao zbog čega je ili na koga ljut?” Bili su zapanjeni, listali su svoja izvješća i odmahivali glavama. Nitko nikada nije postavio najočitija pitanja. Kako sam polako upoznavao te dječake i djevojčice, lako sam ustanovio da je čudo što još uvijek nisu nikog ubili. Užasnuo me zastrašujuć broj nasilnih roditelja zlostavljača, posvojitelja, djedova, baka i učitelja s kojima su se u svojem kratkom životu morali nositi. No, liječnici su ih ipak identificirali i liječili samo za agresivno društveno ponašanje.

U tradicionalnom smislu ta djeca nisu bila nasilna. Nisu napadala svoje odgojitelje ili psihoterapeute palicama, noževima pa ni šakama. Samo su ružno govorili o njima i naguravali se s nekolicinom ukućana kada im je prekipjelo. Zapravo su vježbali razinu samokontrole koja je, kada dođe do krajnjih granica, daleko veća od one u odraslih. No ipak, liječili su se zbog agresivnosti, a to je kao da osobi s teškom upalom pluća date sirup protiv kašlja bez da mu propišete i antibiotike. Ili kao da nekog liječite od bilo koje opravdane emocije: zaljubljenosti, sreće, tuge ili žalosti. Taj profesionalan stav predstavlja zanemarivanje na istom stupnju kao i zanemarivanje zbog kojeg ta djeca i mladi postanu tako ljuti i frustrirani. U mnogim zemljama došli smo do točke gdje je količina profesionalnog zanemarivanja veća od zanemarivanja unutar obitelji.

Javne činjenice nisu ovako zabilježene. Tvrdi se da sve više djece ima „posebne potrebe”, „probleme s ponaša-njem” ili im nedostaju „društvene kompetencije”. Isti ti stručnjaci, odgovorni za zanemarivanje, izrađuju te statistike. Nedavno istraživanje u Danskoj (2012.), u kojem je vrtićkoj djeci po prvi put u povijesti društvene znanosti dopušteno izraziti svoje mišljenje, pokazalo je da se 24 % dječaka ne osjeća dobro u svojim vrtićima i drugim ustanovama za dnevnu skrb. Taj su broj potvrdili predškolski odgojitelji (uglavnom žene) koji su tvrdili da su 22 % dječaka „rizična djeca” jer su „nešto činili”. To je gotovo četvrtina naše djece koja se u dobi od tri do šest godina tako etiketira, a mogu vam jamčiti da je samo nekolicina tih dječaka žrtva zanemarivanja i zlostavljanja u vlastitoj obitelji. To je profesionalni i nacionalni skandal u sustavu koji se često smatra modelom za druge zemlje.

Možda mislite da su to teške riječi – i u pravu ste. No, radi se o tome da smo na vrlo opasnom putu, a vjerujem da ga moramo postati svjesni i onda pronaći konstruktivnije načine rješavanja fenomena agresivnosti, i to prije nego što naštetimo tolikim ljudima. „Razumijemo te, stvarno... ali moraš prestati biti tako ljut!” Ovo je još uvijek poruka koju stručnjaci, koji bi trebali znati bolje, prenose desetcima tisuća zlostavljane i zanemarene djece i tinejdžera u ime psihoterapije. To me ljuti! Razumijem da se mnogi roditelji drže ovog trenda, a ja se trudim promijeniti njihovu perspektivu kad god mogu.

U posljednjih se petnaest godina tendencija diskriminacije bijesne i frustrirane djece proširila na jaslice, vrtiće i škole te je dosegla razinu na kojoj je agresivnost postala tabu. To je slično onim vremenima kada je ljudska seksualnost još uvijek bila tabu i bila dočekana samo s moralnom osudom i bez stručnog ili humanog shvaćanja. Taj novi tabu može biti čak i opasniji od slučaja sa seksualnošću, koji je ljudima samo uskratio puno užitaka i intimnosti. Taj je tabu opasan za mentalno zdravlje djece, njihovo samopoštovanje i društveno samopouzdanje.

(...)

Posljednjih godina nije samo agresivnost neke djece označena kao „problematična”. Tendencije su da nijedna značajna emocija osim „sreće” nije dobrodošla u našim domovima, kao ni u našim ustanovama za dnevnu skrb. Ista ideja odvraća roditelje od vlastitoga ljudskog identiteta i pretvara ih u glumce. Opet, nema temelja u stvarnom znanju o onome što je dobro za ljudska bića, sigurno ne u bilo kojoj dostupnoj mudrosti sadašnjosti ili prošlosti, a ipak polako stvara našu sliku o tome kako „dobra” ili „uspješna” osoba treba izgledati. Odlučio sam to nazvati „botoks-sindromom duše” i nadam se da ćete mi se pridružiti u namjeri da svima nama poželimo nešto bolje i manje površno.

Konstruktivna agresivnost je poput seksualnosti i ljubavi: sve troje čine život mogućim, obogaćuje naše odnose i vodi do većih spoznaja i kvalitete života. Prihvatite je u sebi i moći ćete stvoriti prostor za svu djecu i mlade koji trebaju i nadaju se vašem empatičnom vodstvu.

Jesper Juul

Jesper Juul (18.4.1948. - 25.7.2019.) danski je terapeut i autor nekoliko knjiga o roditeljstvu, rođen u Vordingborgu. Nakon srednje škole radio je kao pomoćni kuhar na brodu u istočnoj Aziji. Diplomirao je povijest i religijske znanosti na Učiteljskom fakultetu Marselisborg Seminarium, a potom je studirao povijest europskih ideja na Sveučilištu Aarhus u Danskoj. Radeći kao učitelj, socijalni radnik i u savjetovalištu za mlade, Juul stječe obrazovanje u obiteljskoj terapiji u Danskoj, Nizozemskoj i SAD-u.

Godine 2007. osniva Family-lab International, savjetodavnu organizaciju koja održava edukativne seminare za roditelje i srodne organizacije diljem svijeta. Pisao je mnoga djela u kojima obrađuje izazove roditeljstva poput "Znati reći ‘ne’ mirne savjesti", "Hura! Idemo jesti!", "Ovo sam ja! Tko si ti?: O bliskosti, poštovanju i granicama između odraslih i djece", "Obitelji s kronično bolesnom djecom".

Punih četvrt stoljeća proveo je na čelu skandinavskoga Kempler instituta. Juul je svjetsku slavu stekao knjigom Vaše kompetentno dijete: Prema novim temeljnim vrijednostima obitelji (1995.) u kojoj se suprotstavlja mnogim tradicionalnim odgojnim metodama, a knjiga je doživjela mnoga izdanja, prijevode na 16 jezika te je prodana u više od pola milijuna primjeraka.

© Bilješke o knjigama izrađene su na osnovu informacija dobivenih od nakladnika i njihove dodatne uredničke obrade temeljem uvida u sadržaj knjige, te se kao takve ne smiju prenositi bez prethodnog dogovora s uredništvom portala.