Nakon višemjesečnih beskonačnih pregovora, opetovanih zahtjeva upućenih elektroničkom poštom, pismima, telefonom, faksom i izravno tvrdokornim dužnosnicima, evo nas napokon pred tim posmrtnim ostatkom. Pred vrškom lubanje, ovako na prvi pogled, pred četvrtinom njezina stražnjeg lijevog dijela (dvije tjemene kosti i dio zatiljne, preciznije). Predmetom tolike pohlepe povjesničara i novinara iz cijeloga svijeta.

Pripada li Hitleru, kao što smatraju ruske vlasti? Ili ženi od četrdesetak godina, kako je to nedavno ustvrdio jedan američki znanstvenik? Postaviti to pitanje znači govoriti o politici, dovesti službeni stav Kremlja u sumnju. Istraga o Hitleru nije bezazlena. Priča o lubanji u Rusiji je jak simbol, simbol patnje tijekom Drugoga svjetskog rata, simbol otpora i pobjede. Otkako je lubanja predstavljena javnosti, njezina se autentičnost redovito dovodi u pitanje. Time se Rusima oduzima djelić slavne prošlosti Sovjetskoga Saveza. Lubanja je Hitlerova. Bezuvjetno. Barem za Ruse.

Poput nekog mitološkog čudovišta i uznemirujuće utvare, Hitler potiče mnoge fantazije. Još od pada Berlina, 2. svibnja 1945., jedno pitanje prevladava: Je li mrtav ili je pobjegao? Prema svjedočenjima preživjelih iz njegova bunkera, ubio se 30. travnja 1945. Zatim je spaljen, kako se nitko ne bi domogao njegova trupla. No upravo je nepostojanje njegova trupla pokrenulo nezaustavljivi niz glasina o tome da je živ.

Leonid Leonov, omiljeni autor sovjetskog režima, 8. svibnja 1945. objavio je vatreni tekst u Pravdi: „Zatražit ćemo materijalni dokaz da se kaplar-strateg nije pretvorio u vukodlaka. Male bebe u cijelom svijetu mogu mirno spavati u svojim kolijevkama. Führerov leš ‘u prirodnoj veličini’ jedino je što Sovjetska armija i njezini zapadni saveznici žele vidjeti.“ Smjer je zadan. Sve dok taj najvažniji dokaz „u prirodnoj veličini“ bude nedostajao, Hitlerova utvara opsjedat će ljudske duhove. Svjedočanstva u kojima se tvrdi da je viđen bit će sve brojnija, a uporna šutnja sovjetskih vlasti samo će ih proširiti i pokrenuti misterij o Hitleru.

Sedam desetljeća nakon pada Berlina, autori knjige su u arhivima FSB-a pokušali razriješiti taj misterij i suvremenim znanstvenim metodama uz pomoć stručnjaka provjeriti autentičnost dokumenata i Hitlerovih posmrtnih ostataka.

Lana (Svetlana) Parshina (1978.) novinarka je i redateljica dokumentarnih filmova. Rođena je u Moskvi, gdje se i školovala. Poslovnu je karijeru započela kao visokoobrazovana prevoditeljica s ruskog, engleskog i njemačkog jezika, a radila je i kao slobodna novinarka te savjetnica za odnose s javnošću.

Upravljanje kriznim situacijama zamijenila je radom na projektima u filmskoj industriji. Od njezinih radova ističu se "Svetlana about Svetlana", dokumentarni film o Staljinovoj kćeri Svetlani Alilujevoj iz 2008., i "The Singer Who Fell" iz 2016. Lana Parshina živi u New Yorku.

Jean-Christophe Brisard (1971.) francuski je novinar i redatelj. Diplomirao je povijest i geopolitiku, specijalizirajući se za zone konflikta i diktature. Autor je knjiga "Enfants de dictateurs", koju je napisao u suradnji s Claudeom Quételom, i "La mort d’Hitler", koja je nastala u suradnji s Lanom Parshinom.

Godine 2011. dobio je nagradu Audiovizualnog kluba u Parizu (Club AudioVisuel de Paris) za dokumentarni film o Sjevernoj Koreji.

© Bilješke o knjigama izrađene su na osnovu informacija dobivenih od nakladnika i njihove dodatne uredničke obrade temeljem uvida u sadržaj knjige, te se kao takve ne smiju prenositi bez prethodnog dogovora s uredništvom portala.