"Migracije i netolerancija" mala je zbirka napisa i istupa Umberta Eca. Neki od njih potječu od prije više od dvadeset godina, što je jasno već od prvoga retka. No oni nas pozivaju, s još uvijek valjanim i učinkovitim rasuđivanjima, da razmišljamo i o danas aktualnim i važnim temama. Izabrani su zbog njihove važnosti kada je riječ o temama migracija i netolerancije, na kojima se Europa mora suočiti s vlastitom prošlošću i vrijednostima. Riječ je o napisima koji nas tjeraju da djelujemo koristeći glavu, a ne želudac.

Danas se, nakon XIX. stoljeća punog imigranata, suočavamo s fenomenima koje ne možemo sa sigurnošću definirati. Danas, u klimi velike mobilnosti – vrlo je teško reći jesu li neki fenomeni imigrantski ili migrantski. Svakako postoji jedan nezaustavljiv tijek kretanja od juga ka sjeveru (Afrikanci ili narodi Bliskog istoka prema Europi), Indijci iz Indije preplavili su Afriku i pacifičke otoke, Kinezi su svugdje, a Japanci su prisutni sa svojim industrijskim i ekonomskim organizacijama čak i kad se fizički ne pomiču masovno. Je li već sad moguće razlikovati imigraciju od migracije, kada cijeli planet postaje teritorij međusobno isprepletenih preseljenja? Mislim da je moguće: imigracije je moguće politički kontrolirati, ne i migracije; one su kao prirodni fenomeni. Sve dok postoje imigracije, narodi se mogu nadati da će imigrante zadržati u getu, da se ne miješaju s domorocima. Kada dođe do migracija, geta više nema i miješanje izmiče kontroli.

***

Fundamentalizam, integralizam, pseudoznanstveni rasizam teorijska su stajališta koja pretpostavljaju jednu doktrinu. Netolerancija se pojavljuje prije svake doktrine. U tom smislu netolerancija ima biološke korijene, među životinjama se manifestira kao teritorijalnost, temelji se na emocionalnim reakcijama, često površnim – ne trpimo one koji su različiti od nas jer imaju drukčiju boju kože, jer govore jezik koji ne razumijemo, jer jedu žabe, pse, majmune, svinje, češnjak, jer se tetoviraju...

***

Najopasnija netolerancija upravo je ona koja nastaje u odsutnosti bilo kakve doktrine, kao plod elementarnih nagona. Zbog toga je se ne može kritizirati ni racionalnim argumentima držati pod kontrolom.

***

Intelektualci se ne mogu boriti protiv divlje netolerancije, jer misao je razoružana pred čistom animalnošću bez smisla. No borba protiv doktrinarne netolerancije dolazi prekasno, jer kada netolerancija postane doktrina kasno je da je se porazi, i oni koji bi to morali učiniti postaju njezine prve žrtve.

Umberto Eco talijanski je književnik, književni kritičar, teoretičar kulture i semiotičar, koji je svjetsku slavu postigao romanom "Il nome della rosa" (Ime ruže, 1980). Kao semiotičar, Eco je poznat po svojem doprinosu u istraživanju teorije simbola/znakova, a mnoge njegove studije, uključujući "Sveopći traktat semiotike" (Trattato di semiotica general, 1976) predstavljaju značajan doprinos metodologiji komunikacije.

Umberto Eco rodio se u Alessandriji u Pijemontu. Njegov otac Giulio Eco, bio je računovođa i veteran triju ratova. Ime mu je dao djed pretpostavlja se po skraćenici od "ex caelis oblatus", u prijevodu “ponuđen s neba”. Godine 1954. na Sveučilištu u Torinu doktorirao je filozofiju radnjom o pojmu estetskog u srednjem vijeku. Nakon toga ulazi u svijet novinarstva gdje od 1954. do 1959. radi kao urednik kulture na RAI-u, što mu je pružilo priliku da ispita svijet moderne kulture iz prve ruke. Godine 1956. objavljuje svoje prvo djelo "Estetički problem u Tome Akvinskog".

Od 1961-64. predaje estetiku na Sveučilištu u Torinu, a od 1966-69. vizualne komunikacije na Sveučilištu u Firenci, 1969-71. profesor je semiotike na Politehničkom Sveučilištu u Milanu, a od 1975. na Sveučilištu u Bologni. Gostujući je profesor i počasni doktor mnogih europskih i američkih sveučilišta.

Od teorijskih djela najpoznatija su mu: "Otvoreno djelo" (1962), "Odsutna struktura" (1968), "Sveopći traktat semiotike" ("Trattato di semiotica general", 1975), "Lector in fabula" (1979), "Semiotika i filozofija jezika" (1984), "Granice tumačenja" (1990), "U potrazi za savršenim jezikom" (1993), "Šest šetnji pripovjednim šumama" (1994), "Kant i čudnovati kljunaš" (1997), "O književnosti" (2002). Među njegovim zbirkama nalaze se: "Sićušni dnevnik" (1963), "Drugi sićušni dnevnik" (1990) , "Pet moralnih zapisa" (1997), "Minervina omotnica" (2000), i dr.

Godine 1980. objavljuje svoj slavni roman "Ime ruže" ("Il nome della rosa"), nakon kojega slijede "Foucaultovo njihalo" (1988), "Otok prethodnoga dana" (1994), "Baudolino" (2000), "Tajanstveni žar kraljice Loane" (2004), "Praško groblje" (2009) i "Nulti broj" (2015).

© Bilješke o knjigama izrađene su na osnovu informacija dobivenih od nakladnika i njihove dodatne uredničke obrade temeljem uvida u sadržaj knjige, te se kao takve ne smiju prenositi bez prethodnog dogovora s uredništvom portala.