"Vječni fašizam" je tekst predavanja koje je Umberto Eco održao na simpoziju na Sveučilištu Columbia. Predavanje su organizirali odsjeci za talijanski i francuski jezik u povodu proslave oslobođenja Europe od fašizma.

Eco u ovome eseju talijanski fašizam naziva jednim „zbrkanim“ i ne posve totalitarnim režimom. Odakle je taj privid „zbrkanog fašizma“? U prvom redu, valja uzeti u obzir tradiciju i kulturu talijanskog društva koje je bilo multikulturalno u smislu pluralizma kulturnih tradicija koje su se preplitale i koje su bile u direktnoj opreci jednoumlju koje je propagirao fašizam. Ideologija fašizma je bila „anti-ideologijska“ – pragmatični skup ideja i načela, duboko antimaterijalistička, antiindividualistička, antiliberalna, antidemokratska, antikomunistička i antikapitalistička (samo deklarativno) – ali i kontradiktorna u svojoj izvedbi jer formalno koegzistira i s monarhijom i s jakom Katoličkom crkvom, ali u njima uspijeva pronaći saveznike.

U drugom dijelu eseja Eco, iz kulturološke perspektive, u četrnaest elemenata sažima dijelove svakog fašizma, upotrebljavajući njegov arhetip koji naziva „ur-fašizmom“.

Dovoljno je, prema Ecu, da je jedno od tih četrnaest obilježja prisutno u nekoj od inkarnacija fašizma da bi ga se fašizmom moglo imenovati i da, što je obilježja više, to je oblik fašizma artikuliraniji. Na kraju, Eco upozorava kako je ur-fašizam još uvijek oko nas, često neuniformiran i zakamufliran u pristojne ili smjerne ultra-konzervativne pokrete, klerikalističke organizacije, populističke stranke i pokrete.

„Fašizam se danas, kao ideologija i pokret, reinkarnira u stotine novih likova: u liku skinheadsa (naziskinsa), u liku nogometnih navijača s huliganskim metodama koji se skrivaju iza patriotskih transparenata i hiper-patriotske euforije, u kršćanske fundamentaliste koji siju homofobiju, u veterane prošlih ratova koji žele arbitrirati u društvu umjesto legalnih institucija, evokatore poraženih snaga iz Drugoga svjetskog rata, izvođače degutantnih fašističkih pjesama, promicatelje nasilja i netolerancije, ksenofobije, nacionalizma, ratnohuškačkog militarizma – sve te likove rese slične karakteristike. U pozadini tih novih pojava fašizma, tog vječnog fašizma, stoje mnogostruke krize.

U tim procjepima raste i buja „ljuta trava“ vječnog fašizma, i Ecova je nedvojbena zasluga što je ukazao na te njegove sastojke, a na nama je da ih detektiramo u našim društvima i razvijemo protutijela kojima ćemo prepoznati, utvrditi i liječiti društvo od ovakvog tipa političke patologije, ali ne post festum, kao što se to dogodilo s fašizmom, nacizmom, ustaštvom i drugim njihovim inačicama, već kao prevenciju – da se takvo nešto nikad ne dogodi.“

Umberto Eco talijanski je književnik, književni kritičar, teoretičar kulture i semiotičar, koji je svjetsku slavu postigao romanom "Il nome della rosa" (Ime ruže, 1980). Kao semiotičar, Eco je poznat po svojem doprinosu u istraživanju teorije simbola/znakova, a mnoge njegove studije, uključujući "Sveopći traktat semiotike" (Trattato di semiotica general, 1976) predstavljaju značajan doprinos metodologiji komunikacije.

Umberto Eco rodio se u Alessandriji u Pijemontu. Njegov otac Giulio Eco, bio je računovođa i veteran triju ratova. Ime mu je dao djed pretpostavlja se po skraćenici od "ex caelis oblatus", u prijevodu “ponuđen s neba”. Godine 1954. na Sveučilištu u Torinu doktorirao je filozofiju radnjom o pojmu estetskog u srednjem vijeku. Nakon toga ulazi u svijet novinarstva gdje od 1954. do 1959. radi kao urednik kulture na RAI-u, što mu je pružilo priliku da ispita svijet moderne kulture iz prve ruke. Godine 1956. objavljuje svoje prvo djelo "Estetički problem u Tome Akvinskog".

Od 1961-64. predaje estetiku na Sveučilištu u Torinu, a od 1966-69. vizualne komunikacije na Sveučilištu u Firenci, 1969-71. profesor je semiotike na Politehničkom Sveučilištu u Milanu, a od 1975. na Sveučilištu u Bologni. Gostujući je profesor i počasni doktor mnogih europskih i američkih sveučilišta.

Od teorijskih djela najpoznatija su mu: "Otvoreno djelo" (1962), "Odsutna struktura" (1968), "Sveopći traktat semiotike" ("Trattato di semiotica general", 1975), "Lector in fabula" (1979), "Semiotika i filozofija jezika" (1984), "Granice tumačenja" (1990), "U potrazi za savršenim jezikom" (1993), "Šest šetnji pripovjednim šumama" (1994), "Kant i čudnovati kljunaš" (1997), "O književnosti" (2002). Među njegovim zbirkama nalaze se: "Sićušni dnevnik" (1963), "Drugi sićušni dnevnik" (1990) , "Pet moralnih zapisa" (1997), "Minervina omotnica" (2000), i dr.

Godine 1980. objavljuje svoj slavni roman "Ime ruže" ("Il nome della rosa"), nakon kojega slijede "Foucaultovo njihalo" (1988), "Otok prethodnoga dana" (1994), "Baudolino" (2000), "Tajanstveni žar kraljice Loane" (2004), "Praško groblje" (2009) i "Nulti broj" (2015).

© Bilješke o knjigama izrađene su na osnovu informacija dobivenih od nakladnika i njihove dodatne uredničke obrade temeljem uvida u sadržaj knjige, te se kao takve ne smiju prenositi bez prethodnog dogovora s uredništvom portala.