Novinarska redakcija kao jazbina iz koje se lansiraju spinovi. Novine pokrenute ne radi informiranja nego radi manipuliranja i diskreditiranja i, najvažnije, zato da bi vlasnik imao idealno oružje za ucjenjivanje moćnijih od sebe i ulaznicu za povlašteni krug gdje se izvrsno zarađuje.

Novinar koji hoda zakutcima Milana rekonstruira okolnosti Mušsolinijeve smrti i paranoično ih povezuje s najmračnijim urotama i pokoljima koji su obilježili talijanske "olovne godine" terorizma.

Ljubavna priča dvoje gubitnika, prezrela i nerealizirana pisca i novinarke koja mora konfabulirati o "nježnim prijateljstvima" slavnih, a plače na Beethovenovu Sedmu.


Čuveni talijanski pisac radnju svog novog romana smjestio je u novinsko uredništvo u Milanu 1992. Triler je to o novinarstvu i svijetu u kojem živimo, realističan i kad se doima satiričnim, kroničarski zastrašujući. Prepoznatljivi je to Eco u kojem autor "Imena ruže" i "Foucaultova njihala", baveći se nekim od svojih omiljenih tema − mračnim svijetom medijske politike, teorijama zavjere i lažnim mitovima − ispisuje uvjerljivu i, na žalost, točnu analizu našeg doba.

**

Nulti broj pametna je zagonetka i pravi užitak.

Kirkus Revieivs

U "Nultom broju" Eco demonstrira koliko je toga u našem životu, ili našoj povijesti, određeno pričama, bez obzira na to bile one izmišljene ili ne. Na kraju, a da toga nismo ni svjesni, daruje nam alate da se obranimo od podvala, lažnih informacija i teorije zavjere. Pisac kojemu trebamo biti duboko zahvalni.

Il Sole 24 Ore

Profesor Eco ponovo je uspio maskirajući šalu u roman te posluživši se devedesetima kao savršenom metaforom doba u kojem živimo.

La Repubblica

Umberto Eco talijanski je književnik, književni kritičar, teoretičar kulture i semiotičar, koji je svjetsku slavu postigao romanom "Il nome della rosa" (Ime ruže, 1980). Kao semiotičar, Eco je poznat po svojem doprinosu u istraživanju teorije simbola/znakova, a mnoge njegove studije, uključujući "Sveopći traktat semiotike" (Trattato di semiotica general, 1976) predstavljaju značajan doprinos metodologiji komunikacije.

Umberto Eco rodio se u Alessandriji u Pijemontu. Njegov otac Giulio Eco, bio je računovođa i veteran triju ratova. Ime mu je dao djed pretpostavlja se po skraćenici od "ex caelis oblatus", u prijevodu “ponuđen s neba”. Godine 1954. na Sveučilištu u Torinu doktorirao je filozofiju radnjom o pojmu estetskog u srednjem vijeku. Nakon toga ulazi u svijet novinarstva gdje od 1954. do 1959. radi kao urednik kulture na RAI-u, što mu je pružilo priliku da ispita svijet moderne kulture iz prve ruke. Godine 1956. objavljuje svoje prvo djelo "Estetički problem u Tome Akvinskog".

Od 1961-64. predaje estetiku na Sveučilištu u Torinu, a od 1966-69. vizualne komunikacije na Sveučilištu u Firenci, 1969-71. profesor je semiotike na Politehničkom Sveučilištu u Milanu, a od 1975. na Sveučilištu u Bologni. Gostujući je profesor i počasni doktor mnogih europskih i američkih sveučilišta.

Od teorijskih djela najpoznatija su mu: "Otvoreno djelo" (1962), "Odsutna struktura" (1968), "Sveopći traktat semiotike" ("Trattato di semiotica general", 1975), "Lector in fabula" (1979), "Semiotika i filozofija jezika" (1984), "Granice tumačenja" (1990), "U potrazi za savršenim jezikom" (1993), "Šest šetnji pripovjednim šumama" (1994), "Kant i čudnovati kljunaš" (1997), "O književnosti" (2002). Među njegovim zbirkama nalaze se: "Sićušni dnevnik" (1963), "Drugi sićušni dnevnik" (1990) , "Pet moralnih zapisa" (1997), "Minervina omotnica" (2000), i dr.

Godine 1980. objavljuje svoj slavni roman "Ime ruže" ("Il nome della rosa"), nakon kojega slijede "Foucaultovo njihalo" (1988), "Otok prethodnoga dana" (1994), "Baudolino" (2000), "Tajanstveni žar kraljice Loane" (2004), "Praško groblje" (2009) i "Nulti broj" (2015).

© Bilješke o knjigama izrađene su na osnovu informacija dobivenih od nakladnika i njihove dodatne uredničke obrade temeljem uvida u sadržaj knjige, te se kao takve ne smiju prenositi bez prethodnog dogovora s uredništvom portala.