"Vaš muž je mrtav i pozdravlja Vas", kaže Goetheov Mefisto gospođi Marti Schwerdtlein. Ta Mefisova poruka je laž. Mefisto ne zna ništa o tome je li Schwerdtlein mrtav, a ni u kojem slučaju ne prenosi nikakve njegove pozdrave. Većina je laži te vrste, u rečenicama. Nema nikakve sumnje da se rečenicama može lagati, no može li se lagati i riječima?" A Sokrat, je li nas on, učeći nas ironiji, naučio lagati? Što o laži misle Dionizije Katon i Voltaire, a što Sv. Augustin, Brecht i Herder?

Ovo su tek neka od pitanja koja postavlja Harald Weinrich, u svojem slavnom eseju (ili, riječima žirija u "neobičnoj i briljantnoj studiji") za koji je 1965. godine dobio prvu nagradu na natječaju "Može li jezik sakriti misli?" Njemačke akademije za jezik i književnost. Weinrich brani "istinitost jezika", zagovara njegovu nevinost i pritom ne osporava kako postoje riječi koje su pretrpjele zlouporabu (demokracija, Lebensraum, narod, krv i tlo…), no pokazuje kako je njihova lažljivost tijesno povezana s kulturalnim i lingvističkim kontekstom, te kako se onaj tko se ne snalazi među ljudima neće snaći ni u književnosti laži.

© Bilješke o knjigama izrađene su na osnovu informacija dobivenih od nakladnika i njihove dodatne uredničke obrade temeljem uvida u sadržaj knjige, te se kao takve ne smiju prenositi bez prethodnog dogovora s uredništvom portala.