Ovo je roman o djetetu, djevojčici, djevojci i ženi, majci, supruzi, kćeri i unuci, prijateljici, susjedi, radnici i građanki koje dijele jedno srce – Antigonino/Antičino.

Sigurnim altom bez falseta i podrhtavanja ona pripovijeda o toplini koju obitelj daje ili uskraćuje, o materinjskome jeziku kao stranome, o tome da stanište bračne ljubavi nije samo ognjište nego i poprište.

Ovo je roman o prvome i posljednjemu udahu koji se čita u dahu. Roman koji dokazuje da je svaki život zaslužio roman. I da je smijeh drevni lijek bez kojega bi plač bio usamljen, a svakodnevica sakata.

“Roman Ivane Lovrić Jović 'Vidi kako Lokrum pere zube' kronisterija je autoričina odrastanja, odnosno života s ocem i bez njega. Otac je stožerni lik ovoga dobro komponiranog teksta u kojemu epistularni dio djeluje kao fikcija, a onaj faktografski povremeno dobiva fikcionalni karakter.

Otac je temelj Ivanina svijeta, zrcalo u kojemu ona sebi otkriva višestruke slojeve svoga bića, slijedi tok svijesti silovitog narativnog subjekta. Otac je dubok bunar u koji ona baca kamenčiće svojih sjećanja čekajući da se voda smiri pa da ugleda u njoj svoje lice iznenađena susretom sa samom sobom. Roman je pisan pitko s vještim pomacima i razmještajem vremena zbivanja, a otac ima u njemu mjesto otoka.

Za Lokrum koji pere zube morskom pjenom bio je profesionalno vezan: s morem na prvom, sa ženama na drugom, a s književnošću na trećem mjestu, prepuštajući kćeri da se sve vrijeme bori za jedno od njih. Osvježenje u novoj hrvatskoj prozi ženskog okusa!” – akademik Luko Paljetak

“Vidi kako Lokrum pere zube je memoarski roman, nimalo patetičan spomenik prvom poluvremenu autoričina života. Njegovi su se redci krenuli ispisivati još od najranijeg djetinjstva provedenog s neveselom nonom u Rijeci, tijekom odrastanja u Gradu i mladenaštva koje je ispostavilo nenaplaćen račun za neprobavljeno i potisnuto.

U nastavku se nižu studentske godine usmjerene prema žuđenoj Italiji, susret s ‘prvom’, a potom i ‘zadnjom ljubavi’, godine znanstvenog rada i napredovanja u struci, te predano i duboko promišljano majčinstvo troje djece, u kojem je autorica kao roditelj pomno profiltrirala balast prethodnih generacija.

Najdelikatniji dijelovi ovog spomenika tešu se u trenutku kad roditelji gasnu. Ti dramatični dani odlaska majke, pa potom i oca generirat će reminiscencije, oživjeti dijaloge i unutrašnja previranja, izvući iz ladica toplu i živahnu korespondenciju s ocem, afirmirati iskrenu zahvalnost i divljenje i iznjedriti osviještenu ženu koja s mirom i radoznalošću iščekuje sve ono što tek slijedi.” – Ursula Burger

Ivana Lovrić Jović odrasla je u Dubrovniku, gradu kojemu je posvetila i svoju struku. Od 1996. zaposlena je kao znanstvenica u Institutu za hrvatski jezik i jezikoslovlje gdje se kroz rad na povijesti hrvatskoga jezika posvećuje i istraživanjima dubrovačkoga govora. Dosad je izdala pet znanstvenih knjiga, a za jednu je od njih nagrađena Državnom nagradom za znanost. Objavila je i zbirku pjesama "U skutima tango", kraće prozne tekstove u književnim časopisima, a ovo joj je prvi roman. Poeziju i prozu ne piše na dijalektu. Do današnjih dana živi u Zagrebu, s troje djece i mužem. Kao voditeljica dubrovačke podružnice Instituta, u Dubrovniku boravi često i rado.

© Bilješke o knjigama izrađene su na osnovu informacija dobivenih od nakladnika i njihove dodatne uredničke obrade temeljem uvida u sadržaj knjige, te se kao takve ne smiju prenositi bez prethodnog dogovora s uredništvom portala.