„Možda je u ljubavi najljepše to što biva uvijek iznova, i uvijek drugačije, i ne postoji pojam koji bi je objasnio a da vrijedi šire od osobnog viđenja. Ljubav svakom pokazuje drugačije lice i za svakog predstavlja nešto drugo, koliko je na svijetu ljudi toliko je i načina da se nekoga voli. I kad bi se provelo neko ispitivanje u kojem bi svatko trebao reći što je za njega ljubav i kakvo je to stanje, teško da bi se dobili jednoznačni odgovori. Je li to vezanost, opsesija i strast ili oblik nježnosti i osjećaj koji se potvrđuje trajanjem? Oblikovanju općih predodžbi puno su doprinijeli romantični filmovi, popularne pjesme i romani, kao i priče o fatalnim susretima i nemogućnostima koje se na kraju ipak prevladaju, a ako ne, iz njih nastaju doživotne zanesenosti. U drugim pak prikazima veliku ulogu igra blistava scenografija i drama, pa se nadamo da ćemo i u našim životima doživjeti nešto filmski spektakularno, razočarani kad nas stvarnost iznevjeri i naruga se toj iluziji.“

U zbirci "Jagode i papar" Edit Glavurtić kroz osam priča skrivenom kamerom uranja u dnevne boravke svojih likova projicirajući potom na stranice njihovu intimu, njihove strahove, tjeskobe, nježne poglede ili ljubomorne odlaske. Priče kao da iz prikrajka svjedoče o najintimnijim trenucima nepoznatih, a tako bliskih ljudi, čije postupke autorica ne komentira niti opravdava, ona svoje junake voli i simpatizira, i upravo ih zato oblikuje bez imalo ironije, snažnom emocijom koja nikada ne zapada u patetiku.

Čitatelji su odmah ubačeni u epicentar ljubavnih ili bračnih odnosa, koji se često nalaze u krizi ili su pred raspadom, prateći iz prizora u prizor kako autorica spretno odmata njihove razmirice, svađe, njihovu grižnju savjesti, strepnju, njihovo nepristajanje na kompromise. Budući da je riječ o fragmentima iz života, priče najčešće ostaju otvorenog kraja te čitatelju ostaje da po vlastitom nahođenju nasluti sudbinu žene ili muškarca.

Edit Glavurtić rođena je 1965. u Splitu, a u Zagrebu, gdje je završila osnovnu školu i Školu primijenjene umjetnosti, Odjel zidnih slikarskih tehnika kod prof. Francine Doleneca, živi od 1970. godine. Na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu, Odsjek za slikarstvo, diplomirala je 1988. godine u klasi prof. Đure Sedera. Dvije godine bila je zaposlena u Zagreb filmu, na odjelu scenografije kao asistent scenografa, i oslikavala pozadine za crtanu seriju „Mali leteći medvjedići“. Od 1990. do 2003. godine živjela je u Beču, gdje se bavila likovnim radom i 1995. na „Schule für Angewandte Kunst“ stekla titulu magistra umjetnosti. Od 2003. godine živi u Zagrebu kao samostalna likovna umjetnica. Ovo je njezina prva knjiga priča.

© Bilješke o knjigama izrađene su na osnovu informacija dobivenih od nakladnika i njihove dodatne uredničke obrade temeljem uvida u sadržaj knjige, te se kao takve ne smiju prenositi bez prethodnog dogovora s uredništvom portala.