Andrićev jedinstveni dnevnik insomnije bilježi što se sve zbiva u čovjeku u gluhim noćnim satima kada san ne dolazi na oči. Jasno vidimo izmučena čovjeka sklupčana u tami kako čeka jutro potpuno obezglavljen jer ne zna kojem svijetu u stvari pripada: „Ne živi više, nije još mrtav“.

Ovo izdanje „Nesanice“ donosi prošireni izbor Andrićevih zapisa, a odredio ga je i priredio Michael Martens, istaknuti poznavatelj Andrićeva života i književnog opusa, autor njegove biografije „Vatra u vatri“ te knjige „San zvan Jugoslavija“.

Među njegovim hartijama još se nalazilo nekoliko knjiga, brižljivo odabranih i složenih u fascikle: pesme, dnevnici, beleške. Iz svih je tih rukopisa izbacio sve što bi ga moglo kompromitovati u očima potomstva. Svaki lični trag, svaku privatnu činjenicu, kako bi ostao u očima potomstva što više apstrakcija, što više pisac, a što manje čovek od krvi i mesa. Bilo je u tom njegovom gestu nečeg gorkog i pravičnog: on i jeste proživeo ceo svoj vek u svetu fikcije, u svetu platonskih ideala, a svaki izlet u život bio mu je samo muka i nevolja, nesnalaženje i dosada. Svaka ga je životna odluka, ona izvan sveta čistih ideja, izvan tišine i samoće, samo ranjavala, svaki mu je potez bio promašaj, svaki susret s ljudima poraz, svaki uspeh nova nevolja; kao što je izbacio iz njih i tuđa imena, svu tu efemernost koja može samo da okalja njegovo ime. – Danilo Kiš  

Andrićev jedinstveni dnevnik insomnije bilježi što se sve zbiva u čovjeku u gluhim noćnim satima kada san ne dolazi na oči. Nesanica je prikazana kao posebno psihološko stanje koje se razlikuje i od spavanja i od snivanja i od potpune budnosti. Ono je „negde na polovini puta između sveta živih i sveta pokojnika, oba podjednako blizu i daleko“. Jasno vidimo izmučena čovjeka sklupčana u tami kako čeka jutro potpuno obezglavljen jer ne zna kojem svijetu u stvari pripada. U tim trenutcima Andrićev ispovjedni subjekt posve je ogoljen u svojoj bespomoćnosti, napuštenosti i jadu: nesanica zaustavlja sve duhovne snage, pojačava osjećaj samoće i svodi čovjeka na „mučeno, golo i gladno telo, koga sećanje vara, kome sadašnjost sve uskraćuje i budućnost ništa ne obećava“. Ali, kao što spavanje ima svoje snove, tako i nesanica ima svoje vizije: „I u svaki sekunda može da stane beskrajan niz slika.“ – Krešimir Nemec

Ivo Andrić rodio se selu Dolac pored Travnika. Djetinjstvo je proveo u Višegradu gdje je završio osnovnu školu. U Sarajevu je završio Veliku gimnaziju, a zatim studira na sveučilištima u Zagrebu, Beču, Krakovu i Grazu, gdje je 1924. doktorirao. Od 1921-41., s kraćeim prekidima, obavlja diplomatsku službu za Kraljevinu Jugoslaviju u mnogim europskim središtima (Rim, Bukurešt, Bruxelles, Ženeva, Trst, Graz, Madrid, Marseille, Pariz). Drugi svjetski rat proveo je povučeno u Beogradu ne dozvoljavajući bilo kakvo štampanje i objavljivanje svojih djela. U isto vrijeme piše svoja najbolja djela, koja će kasnije doživjeti veliku popularnost i van granica zemlje. 1961 godine dobiva Nobelovu nagradu za književnos za "kompletno književno djelo o historiji jednog naroda", sa romanom “Na Drini ćuprija” (1945), kao vrhuncem tog djela.

Književnu karijeru započeo je kao pjesnik, objavljujući svoje prve pjesme kao student u hrvatskim književnim časopisima. 1914. bio je pripadnik pokreta Hrvatska mlada lirika. Nakon rata mu izlaze i prve zbirke pjesama “Ex ponto” (Zagreb, 1918), “Nemiri” (Zagreb, 1920) a potom i pripovijest “Put Alije Ðerzezla” (1920). Od 1920. počinje njegova nova stvaralačka faza: odlazak u Beograd koji obilježava postupni prelazak na ekavicu te udaljavanje od hrvatske književnosti. No pripovjest “Put Alije Ðerzeleza” (1920), sve novele iz prve zbirke (Pripovetke, 1924) i gotovo sve iz druge novelističke zbirke (Pripovetke, 1931) pisane su ijekavicom, a tek u trećoj (Pripovetke, 1936) i nadalje, dosljedno upotrebljava ekavicu.

Rane novele tematski su usmjerene na prošlost Bosne, a tek u zbirkama nakon 1945. tematski se približava suvremenosti s likovima iz gradske sredine: “Lica” (1960), “Žena na kamenu” (1962), “Staze. Lica. Predeli” (1963).

Posljednja faza njegova stvaralaštva uključuje i njegova najpoznatija i najopsežnija djela, romane “Na Drini ćuprija“ (1945) i “Travnička hronika“ (1945) koji su nastali za vrijeme njegove samonametnute izolacije za vrijeme II svj. rata, te po mnogima nejgovo najznačajnije ostvarenjem toga razdoblja, dulju pripovijest "Prokleta avlija" (1954) i slabije uspješan roman “Gospođica” (1954). Posmrtno mu je objavljen nedovršeni psihološko-povijesni roman“Omer-paša Latas“ (1976), te knjiga ispovjedno-meditativnih tekstova “Znakovi pored puta” (1976).

Jedinstven u svojem stvaralačkom razvitku oblježio je ne samo srpsku modernu prozu nego je njegov opus ključno ugrađen i u hrvatsku te bosansko-hercegovačku pripovjedalačku tradiciju.

© Bilješke o knjigama izrađene su na osnovu informacija dobivenih od nakladnika i njihove dodatne uredničke obrade temeljem uvida u sadržaj knjige, te se kao takve ne smiju prenositi bez prethodnog dogovora s uredništvom portala.