…31. srpnja 1923. donesen je "Zakon o činovnicima i ostalim državnim službenicima", prema kojem svi diplomatski činovnici moraju imati fakultetsku diplomu. Budući da Andrić nije imao završen fakultet, bio je privremeno otpušten iz službe. Po preporuci generalnog konzula Vladimira Budisavljevića ostao je vanjski suradnik konzulata. Već je navršio 31 godinu kad je u studenom 1923. bio primoran upisati nastavak studija na Filozofskom fakultetu u Grazu i slušati predavanja iz slavenske filologije, povijesti i filozofije.

Tadašnji sustav studiranja u Austriji dopuštao je završetak studija ili državnim ispitom (Staatsprüfung) ili pisanjem doktorske disertacije. Prvu su mogućnost odabirali studenti koji su željeli raditi kao srednjoškolski nastavnici, a drugu oni sa znanstvenim ambicijama. Andrić ih, doduše, nije imao, ali je pisanje doktorata bio za njega brži i efikasniji model rješavanja statusnog problema.

Bacio se na posao, radio svakodnevno i vrlo koncentrirano u knjižnici Slavističkog seminara u Grazu i već nakon šest mjeseci (!) dovršio doktorski rad.

(iz predgovora dr. Krešimira Nemeca)

Ivo Andrić rodio se selu Dolac pored Travnika. Djetinjstvo je proveo u Višegradu gdje je završio osnovnu školu. U Sarajevu je završio Veliku gimnaziju, a zatim studira na sveučilištima u Zagrebu, Beču, Krakovu i Grazu, gdje je 1924. doktorirao. Od 1921-41., s kraćeim prekidima, obavlja diplomatsku službu za Kraljevinu Jugoslaviju u mnogim europskim središtima (Rim, Bukurešt, Bruxelles, Ženeva, Trst, Graz, Madrid, Marseille, Pariz). Drugi svjetski rat proveo je povučeno u Beogradu ne dozvoljavajući bilo kakvo štampanje i objavljivanje svojih djela. U isto vrijeme piše svoja najbolja djela, koja će kasnije doživjeti veliku popularnost i van granica zemlje. 1961 godine dobiva Nobelovu nagradu za književnos za "kompletno književno djelo o historiji jednog naroda", sa romanom “Na Drini ćuprija” (1945), kao vrhuncem tog djela.

Književnu karijeru započeo je kao pjesnik, objavljujući svoje prve pjesme kao student u hrvatskim književnim časopisima. 1914. bio je pripadnik pokreta Hrvatska mlada lirika. Nakon rata mu izlaze i prve zbirke pjesama “Ex ponto” (Zagreb, 1918), “Nemiri” (Zagreb, 1920) a potom i pripovijest “Put Alije Ðerzezla” (1920). Od 1920. počinje njegova nova stvaralačka faza: odlazak u Beograd koji obilježava postupni prelazak na ekavicu te udaljavanje od hrvatske književnosti. No pripovjest “Put Alije Ðerzeleza” (1920), sve novele iz prve zbirke (Pripovetke, 1924) i gotovo sve iz druge novelističke zbirke (Pripovetke, 1931) pisane su ijekavicom, a tek u trećoj (Pripovetke, 1936) i nadalje, dosljedno upotrebljava ekavicu.

Rane novele tematski su usmjerene na prošlost Bosne, a tek u zbirkama nakon 1945. tematski se približava suvremenosti s likovima iz gradske sredine: “Lica” (1960), “Žena na kamenu” (1962), “Staze. Lica. Predeli” (1963).

Posljednja faza njegova stvaralaštva uključuje i njegova najpoznatija i najopsežnija djela, romane “Na Drini ćuprija“ (1945) i “Travnička hronika“ (1945) koji su nastali za vrijeme njegove samonametnute izolacije za vrijeme II svj. rata, te po mnogima nejgovo najznačajnije ostvarenjem toga razdoblja, dulju pripovijest "Prokleta avlija" (1954) i slabije uspješan roman “Gospođica” (1954). Posmrtno mu je objavljen nedovršeni psihološko-povijesni roman“Omer-paša Latas“ (1976), te knjiga ispovjedno-meditativnih tekstova “Znakovi pored puta” (1976).

Jedinstven u svojem stvaralačkom razvitku oblježio je ne samo srpsku modernu prozu nego je njegov opus ključno ugrađen i u hrvatsku te bosansko-hercegovačku pripovjedalačku tradiciju.

© Bilješke o knjigama izrađene su na osnovu informacija dobivenih od nakladnika i njihove dodatne uredničke obrade temeljem uvida u sadržaj knjige, te se kao takve ne smiju prenositi bez prethodnog dogovora s uredništvom portala.