Prije više od 1700 godine donesene su s egipatskog pijeska kako bi bdjela nad Peristilom Dioklecijanove palača, pred carevim Mauzolejom. U očima putopisaca izazvala je kaleidoskop metaforičkih slika, bila svojevrsni arbitar povijesnih zbivanja, a u dječjoj imaginaciji često je postajala – granitni konjić za jahanje. Pokrenula je, možda i snažnije od prostora Peristila nad kojim bdije, izvedbe Verdijeve Aide, Nabucca, Gluckova Orfeja...

Knjiga "Sfinga na splitskom Peristilu" povrh razmatranja činjenice da je sfinga bila i ostala važan čimbenik lokalnog imagnarija i snažan literarni motiv, analizira njenu ulogu u izvornom dekoru Dioklecijanove palače. Središte palače – carev mauzolej, hramovi, Peristil – u simboličkom smislu njen najvažniji dio, posve je "označeno" egipatskom građom (kao što je, uostalom, i novi Dioklecijanov koncept autokratske vladavine podsjećao na orijentalni helenistički, čak faraonski).

U knjizi se razmatra izvorni položaj brojnih sfingi koje je Dioklecijan dao prenijeti u svoju jadransku rezidenciju i njihova kasnija sudbina. U fokusu knjige je zaključak da nam baš ta egipatska može pomoći da s mrtve točke pomaknemo nekoliko važnih pitanja oko izvornog „formalnog i sadržajnog koncepta“ Dioklecijanove palače i, posebno, oko datuma njenog utemeljenja. Mnoštvo dekorativno-plastičnih dijelova egipatske provenijencije – sfinge, stupovlje i ostala dekorativna građa – upućuje na to da je riječ o carevoj izravnoj pošiljci, nakon svršetka njegove vojne intervencije u Egiptu od jeseni 297. do jeseni 298.godine. 

Autor, konačno, predlaže da se unutar Palače oblikuje „Muzej Doklecijanovih egipatskih uspomena“ čime bi bio naglašen arheološko-dokumentarni i estetski značaj egipatskih spomenika koji su tu dospjeli voljom svemoćnog Ilira-cara.

Joško Belamarić (1953.), u Splitu je završio Klasičnu gimnaziju, a na Sveučilištu u Zagrebu interfakultetski studij povijesti umjetnosti i muzikologije te magistrirao i doktorirao na Filozofskom fakultetu. Od 1979. je bio zaposlenik službe za zaštitu spomenika kulture u Splitu, a od 1991. do 2009. na dužnosti ravnatelja Regionalnog zavoda za zaštitu spomenika kulture (danas Konzervatorski odjel Ministarstva kulture) u Splitu. Od 1985. do 1996. predavao je Ikonologiju na studiju koji je prethodio današnjem studiju povijesti umjetnosti u Splitu. Od 2010. je zaposlen u Institutu za povijest umjetnosti, kao voditelj novoosnovanog Centra Cvito Fisković u Splitu. Iste godine izabran je u zvanje znanstvenog savjetnika. Objavio je više knjiga, te niz priloga i studija o urbanoj povijesti dalmatinskih gradova, te srednjovjekovnoj i renesansnoj umjetnosti na hrvatskoj obali.

© Bilješke o knjigama izrađene su na osnovu informacija dobivenih od nakladnika i njihove dodatne uredničke obrade temeljem uvida u sadržaj knjige, te se kao takve ne smiju prenositi bez prethodnog dogovora s uredništvom portala.