Ljubav kao izvrsnost i vrlina, prema Sponvilleu, čovjeku omogućuje da na najbolji način ostvaruje svoju čovječnost. No ljubav ne može biti dužnost niti predmet zapovijedi zato što je stvar osjećaja, a ne htijenja. Dok se dužnost ostvaruje pod prisilom, vrlina se ostvaruje u slobodi i potreba za dužnošću postoji samo dok ne bude nadvladana vrlinom. Evanđeoska zapovijed ljubavi odnosi se na dužnost i djelovanje, a ne na ljubav i osjećanje. Ljubav je ideal u izostanku kojega se oslanjamo na moral koji je privid ljubavi jer djelujući moralno, djelujemo kao da nekoga ljubimo. Moral nam nalaže što trebamo činiti, a što izbjegavati, a u ljubavi smo osposobljeni činiti dobro čineći što god hoćemo. Kao što je moral privid ljubavi, tako su zakon i odgoj privid morala jer podlažući se onomu što nalažu, mi postupamo kao da smo kreposni.

(Vlado Vladić)

***

Trima esejima koje sam ovdje objedinio zajedničko je da govore o ljubavi i seksualnosti. Međutim, njihovo podrijetlo i koncepcija su različiti. Prva dva proizašla su iz mojih usmenih izlaganja; jedno je bilo predavanje o ljubavi koje sam održao više puta i za koje su me nakon toga često tražili pisani tekst; a drugo je bilo predavanje o seksualnosti koje sam u lipnju 2004. održao pred liječnicima na XXIX. kongresu Francuskog društva kliničke seksologije. U oba slučaja obavio sam brižljivu transkripciju dopustivši si slobodu da samo mjestimice poboljšam ono što se moglo. Konačni rezultat tih dvaju eseja jest da su oni zadržali nešto od svoje prvobitne usmenosti, sa svim slabostima, ali možda i nekim kvalitetama koje ona pretpostavlja. Htio bih napomenuti da nije točno da treba pisati onako kako se govori, a ni - još manje - govoriti onako kako se piše. Ali ta dva oblika mogu se međusobno dopunjavati.

U vezi s trećim esejom, on je oduvijek postojao kao pisani tekst. Pisan je više akademskim stilom i 2005. objavljen je u jednom zajedničkom djelu o prijateljstvu. Za svaki od ovih eseja naći ćete na kraju knjige napomenu o njegovu podrijetlu ili o datumu prvog objavljivanja.

Prva dva teksta, koji su i najdulji, dosad nisu nijednom objavljeni na francuskom (onaj o ljubavi naručio je od mene Martins Fontes, moj brazilski izdavač, koji je objavio njegov prijevod 2011.). Treći, kraći i jednostavniji, gotovo se više i ne može naći u knjižarama. To opravdava izdavanje ove zbirke, i stoga bi autoru trebalo progledati kroz neka ponavljanja koja su u takvim slučajevima neizbježna. Moj cilj na konferenciji o ljubavi bio je ponajprije produbiti i produljiti, samo u jednom življem obliku, sadržaj posljednjeg poglavlja moje knjige Petit traite des grandes vertus (Mala rasprava o velikim krepostima). Stoga ne treba čuditi što će se tu naći ista problematika: to je bio sastavni dio početnog projekta. Ispravljajući transkript, bio sam još više iznenađen kad sam ustanovio da se to predavanje u nekim točkama podudaralo s onim koje sam objavio prije više godina pod naslovom Le bonheur, desesperement (Sreća, očajnički). To nije bilo namjerno (u oba slučaja riječ je o usmenim, djelomice improviziranim izlaganjima, što nikad ne prolazi bez iznenađenja, a katkad ni bez ponavljanja), ali ni to nije slučajnost.

Kako govoriti o sreći a ne govoriti o ljubavi? Kako promišljati ljubav a ne zapitati se o sreći kojoj ona teži ili o kojoj sanja, koju ona omogućuje ili koju sprečava? Nisam mislio da ću morati izbaciti ta ponavljanja, koja su mi se više činila važnijima nego dosadnima. To je poput nekog puta koji čovjek sebi nesvjesno zacrta a da u početku to i ne shvaća jer stalno kroči po istim mjestima. Nakon vas drugi će ići tim putem, a vaši će mu tragovi možda pomoći da se na njemu snađu. Uostalom, nitko nije dužan slijediti taj put.

Ovim trima esejima činilo mi se prikladnim dodati, na kraju kao dodatke, dvije studije o povijesti filozofije. Ponajprije zato što i one govore o ljubavi, ali i zato što, i nadasve, teže shvatiti onu najtajnovitiju (što se tiče njezina sadržaja) i najneizvjesniju (što se tiče njezina postojanja) od ljubavi o kojima je čovječanstvo ikada sanjalo, a to je agape, kako je se nazivalo na grčkom, koju su Rimljani prevodili kao caritas, a mi kao „milosrđe".

O čemu je riječ? Upravo to sam pokušao dokučiti oslanjajući se na dvoje filozofa koji su je možda najbolje promišljali, a to su Blaise Pascal i Simone Weil. Da ljubav iz milosrđa, u oba ova slučaja, ima veze s kritikom ja, pa čak i s nekim oblikom poništenja, mnogo govori o misli to dvoje autora, dakako, ali nedvojbeno i o nama samima. Ako je egoizam temelj svakog moralnog zla, kako je rekao Kant i s čime se slažem, onda je vjerojatno da svako dobro teži prema nekom obliku podcjenjivanja sebe, a koje je ljubav bolje od svih drugih osjećaja u stanju proizvesti. Možda zato što ona poništava egoizam? Ništa ne dokazuje da je to moguće. Nego zato što ga ona izražava - kako nas seks uči, a strast to potvrđuje - nadilazeći ga (na primjer u prijateljstvu), a time i ograničavajući. Ali za predigru je ovo i previše.

(André Comte-Sponville, iz Predgovora)

André Comte-Sponville (1952.) francuski filozof, predavač na brojnim sveučilištima, seminarima i skupovima, iz područja filozofije doktorirao je 1983. godine. Nakon karijere sveučlišnog profesora, 1998. prekida s dotadašnjim radom da bi se posvetio pisanju knjiga i studija – odnosno trajnom promišljanju suvremenosti u filozofiji. Comte-Sponville nastoji dokazati kako je moguća primjena filozofije u svakodnevnom životu pa u tom smislu provjerava i djelovanje vlastitih filozofskih teza. Poznate su Comte-Sponvillove studije o Nietzscheu, ljubavi, smrti, modernosti…

© Bilješke o knjigama izrađene su na osnovu informacija dobivenih od nakladnika i njihove dodatne uredničke obrade temeljem uvida u sadržaj knjige, te se kao takve ne smiju prenositi bez prethodnog dogovora s uredništvom portala.