U novoj se zbirci pjesama Ivana Alerića može identificirati cijela jedna mala tipologija raznih vrsta pjesama kao što su, primjerice, one o ljubavi, smrti, sjećanjima, prirodnim i intimističkim ugođajima, o društvenim fenomenima i mudrosnim refleksijama. Svim tim - u prvome redu tematski okarakteriziranim tipovima pjesama pripadaju i odgovarajući tipovi izražajnosti i stila, kao i određena vrsta prisutnosti ili čak odsutnosti lirskog subjekta.

Sve to pokazuje da Alerić u svojemu pjesništvu može autentično iskazati i umjetnički uspješno oblikovati raznolika iskustva postojanja, da njegov subjekt može od najširih društvenih i kozmičkih prostora do najunutarnjijih dimenzija duševnosti napraviti poeziju s kojom se, zbog njezine jasnoće, emotivnosti i sugestivnosti, čitatelji lako mogu poistovjetiti. To su, uostalom, neke od najvažnijih kvaliteta ne samo Alerićeve poezije, već i pjesništva kao takvog, kvalitete na koje se, međutim, često zaboravljalo. Tako se je poezija, svojim pretjeranim hermetizmom, nekomunikativnošću i eksperimentalnošću, sama osudila na posvemašnju društvenu marginu.

No i s te margine ona ipak može govoriti neposredno i dojmljivo, čitateljima privlačno, baš kao što to čine pjesme iz nove knjige Ivana Alerića "jesam iako".

Davor Šalat

© Bilješke o knjigama izrađene su na osnovu informacija dobivenih od nakladnika i njihove dodatne uredničke obrade temeljem uvida u sadržaj knjige, te se kao takve ne smiju prenositi bez prethodnog dogovora s uredništvom portala.