Ovaj izbor pripovjedaka (u izboru Ivana Lovrenovića), između ostaloga, ispravlja jedan često ponavljan i odavno uvriježen stereotip – da se, naime, Andrićevo zanimanje za prikazivanje bosanskohrvatskoga miljea iscrpljuje i ograničuje na „franjevački ciklus“ pripovjedaka i na vrijeme osmanlijskoga vladanja Bosnom.

Proze iz drugoga dijela ove knjige to na upečatljiv način korigiraju, donoseći niz „novih“ tema i likova iz tog svijeta, smještenih u jedno sasvim drugo, postotomansko vrijeme. Od priče „Mara milosnica“, koja još pripada starom dobu, preko proze „O starim i mladim Pamukovićima“ (koja očigledno kontinuira atmosferu i likove iz Mare milosnice, i koja je po svemu sudeći torzo mnogo veće cjeline, vjerojatno nezavršenog romana „iz sarajevskog života“), pa već klasičnoga „Čuda u Olovu“, te kraćih priča kakve su „Pekušići“, „Svečanost“ ili „Æilim“, zaključno s maestralnom pripoviješću Bife „Titanik“, Andrić nastavlja ispitivati „condition humaine“ malih ljudi bačenih u te nove, sasvim drukčije historijske, društvene okolnosti i forme življenja.

To su najčešće priče o zlu, vječnom i neshvatljivom, o onoj premoći zla u svijetu, za koju će Andrić reći Ljubi Jandriću da se još u mladosti o njoj naučio rasuđivati od Kierkegaarda... Dapače, to su cijele prozne „studije“ o zlu, o njegovim beskrajno raznovrsnim tipovima i oblicima (uostalom, majstorski pripovijedane od početka – od Ispovijedi, U musafirhani, Priče u Samsarinom hanu, Trupa, U vodenici, Mustafe Madžara, Čuda u Olovu), koje preko „Mare milosnice“, i torza o „Pamukovićima“ završavaju s Bifeom „Titanik“, a u“ Pismu iz 1920. godine“ nalaze svoju čudesnu pripovjedačko -„teorijsku“ sublimaciju.


***

„Prema Andriću piscu valja biti širokogrudniji no što to doista jesmo. Andrić je jednim dijelom svoga stvaralaštva neosporno hrvatski pisac, a kao osoba dovoljno je paradigmatičan da se na njegovom slučaju mnogo toga može objasniti.“
Branimir Donat

***

Ivo Andrić, pjesnik, pripovjedač, romanopisac, esejist, rođen je 1892. u Dolcu kraj Travnika. Studirao je filozofiju na fakultetima u Zagrebu, Beču, Krakovu i Grazu, gdje je i doktorirao 1923. Poslije Prvog svjetskog rata Andrić ulazi u diplomatsku službu te više godina radi kao činovnik u konzulatima u Rimu, Bukureštu, Madridu i Ženevi. Prije početka Drugog svjetskog rata dobiva položaj veleposlanika u Berlinu. Nakon raspada  Jugoslavije 1941. izlazi iz diplomatske službe te vrijeme okupacije provodi u Beogradu. Nakon rata bio je poslanik u Skupštini BIH i u Saveznoj skupštini. Bio je i predsjednik Saveza književnik Jugoslavije (1946-1952).

Ivo Andrić počeo je pisati još prije Prvog svjetskog rata. Njegovi prvi radovi objavljeni su u omladinskim listovima i časopisima (Hrvatski đak, Bosanska vila itd.). Početak njegova literarnog stvaranja označen je izlaskom ciklusa pjesama u Hrvatskoj mladoj lirici 1914., te knjigom “Ex Ponto” 1918. Napisao je nekoliko knjiga pripovjedaka (Nemiri, Put Alije Ðerzeleza, Pripovetke itd), eseje i lirsku prozu. Poslije Drugog svjetskog rata Andrić objavljuje svoja najvažnija djela: “Travnička kronika” (1945), “Na Drini ćuprija” (1945) i “Prokleta avlija” (1954). Godine 1961. Ivi Andriću uručena je Nobelova nagrada za književnost..

Ivo Andrić rodio se selu Dolac pored Travnika. Djetinjstvo je proveo u Višegradu gdje je završio osnovnu školu. U Sarajevu je završio Veliku gimnaziju, a zatim studira na sveučilištima u Zagrebu, Beču, Krakovu i Grazu, gdje je 1924. doktorirao. Od 1921-41., s kraćeim prekidima, obavlja diplomatsku službu za Kraljevinu Jugoslaviju u mnogim europskim središtima (Rim, Bukurešt, Bruxelles, Ženeva, Trst, Graz, Madrid, Marseille, Pariz). Drugi svjetski rat proveo je povučeno u Beogradu ne dozvoljavajući bilo kakvo štampanje i objavljivanje svojih djela. U isto vrijeme piše svoja najbolja djela, koja će kasnije doživjeti veliku popularnost i van granica zemlje. 1961 godine dobiva Nobelovu nagradu za književnos za "kompletno književno djelo o historiji jednog naroda", sa romanom “Na Drini ćuprija” (1945), kao vrhuncem tog djela.

Književnu karijeru započeo je kao pjesnik, objavljujući svoje prve pjesme kao student u hrvatskim književnim časopisima. 1914. bio je pripadnik pokreta Hrvatska mlada lirika. Nakon rata mu izlaze i prve zbirke pjesama “Ex ponto” (Zagreb, 1918), “Nemiri” (Zagreb, 1920) a potom i pripovijest “Put Alije Ðerzezla” (1920). Od 1920. počinje njegova nova stvaralačka faza: odlazak u Beograd koji obilježava postupni prelazak na ekavicu te udaljavanje od hrvatske književnosti. No pripovjest “Put Alije Ðerzeleza” (1920), sve novele iz prve zbirke (Pripovetke, 1924) i gotovo sve iz druge novelističke zbirke (Pripovetke, 1931) pisane su ijekavicom, a tek u trećoj (Pripovetke, 1936) i nadalje, dosljedno upotrebljava ekavicu.

Rane novele tematski su usmjerene na prošlost Bosne, a tek u zbirkama nakon 1945. tematski se približava suvremenosti s likovima iz gradske sredine: “Lica” (1960), “Žena na kamenu” (1962), “Staze. Lica. Predeli” (1963).

Posljednja faza njegova stvaralaštva uključuje i njegova najpoznatija i najopsežnija djela, romane “Na Drini ćuprija“ (1945) i “Travnička hronika“ (1945) koji su nastali za vrijeme njegove samonametnute izolacije za vrijeme II svj. rata, te po mnogima nejgovo najznačajnije ostvarenjem toga razdoblja, dulju pripovijest "Prokleta avlija" (1954) i slabije uspješan roman “Gospođica” (1954). Posmrtno mu je objavljen nedovršeni psihološko-povijesni roman“Omer-paša Latas“ (1976), te knjiga ispovjedno-meditativnih tekstova “Znakovi pored puta” (1976).

Jedinstven u svojem stvaralačkom razvitku oblježio je ne samo srpsku modernu prozu nego je njegov opus ključno ugrađen i u hrvatsku te bosansko-hercegovačku pripovjedalačku tradiciju.

© Bilješke o knjigama izrađene su na osnovu informacija dobivenih od nakladnika i njihove dodatne uredničke obrade temeljem uvida u sadržaj knjige, te se kao takve ne smiju prenositi bez prethodnog dogovora s uredništvom portala.