Nikada nitko ne bi razotkrio esesovsku prošlost Güntera Grassa da on sam to nije učinio. Pisac će sljedeće godine navršiti osamdesetu pa njegovo priznanje ne može imati nikakvu praktičnu svrhu. Grass je ateist, radikalni i nepokajani, i posve je sigurno da nije progovorio da bi zatražio finalni oprost grijeha. Njegovi razlozi su načelne prirode, kao i uvijek kada bi reagirao na društvene teme.

Premda javno otkriva koliko ga boli način na koji ga po priznanju čereče, čini se da je, ipak, u svakome trenutku svjestan svoje veličine. To je još jedna važna sličnost s Thomasom Mannom, kako u književnome, tako i u životnom smislu. Mann je bio svjestan svoje veličine i onda kada je cijelu Njemačku imao protiv sebe.

Njemačka je tada bila sramota Thomasa Manna, a on je bio veći od nje. Danas je svoju sramotu Günter Grass iznio pred cijelu Njemačku. Prethodno je s nje skinuo sramotu i učinio je tako velikom. Eto, to je, čini mi se, bit priče o esesovskoj prošlosti jednoga pisca usred jedne velike kulture. Ali možemo li i mi Hrvati išta od toga primiti kao poučak. Sumnjam. Jer ako je suditi po novinama, a novine su još uvijek najbolji svjedoci vremena, ono što je njemačkoj kulturi moralna vertikala Güntera Grassa to su hrvatskoj kulturi gaćice Jelene Rozge.

© Bilješke o knjigama izrađene su na osnovu informacija dobivenih od nakladnika i njihove dodatne uredničke obrade temeljem uvida u sadržaj knjige, te se kao takve ne smiju prenositi bez prethodnog dogovora s uredništvom portala.