Posljednja pustolovina 20. stoljeća pripala je fotografima – svjedocima tegobnih potresa epohe što je podjednako bila ispunjena ljepotom i užasom. Ratovi, katastrofe, prevrati i revolucije – gdje ljudski život gubi svaki smisao, a time i presudnu vezu s Bogom, zabilježeni su zahvaljujući fotografima. S druge strane, beskrajna ljepota svijeta, ljudska lica izbrazdana sjećanjima, grozničavi megalopolisi s tornjevima što dosežu nebo, pamte te osamljenike što s kamerom u ruci, tim prirodnim produžetkom svoga znatiželjna bića, skupljaju u univerzalni "spomenar života" važne trenutke.

Oteti zaboravu djelić vremena, uostalom, znači spasiti ga od sigurne smrti. Potraga je to i za tragovima preostale ljepote, one ljepote koja će, kako je pisao Dostojevski, "spasiti svijet". Tim posljednjim pustolovima stoljeća, nomadima bez stalnoga boravišta, pripada i poznat hrvatski fotograf Stanko Abadžić, građanin Praga, Zagreba i Krka, diplomirani germanist, ukratko – građanin svijeta. Već je u rodnome Vukovaru, toj baroknoj fantaziji uz Dunav, gradu koji je široka srca primao sve ljude, Abadžić naučio voljeti svijet.
Nataša Šegota Lah

Fotografije Stanka Abadžića podsjećaju me na spoj uličnih snimaka Henrija Cartier-Bressona i tajanstvenosti ranih mađarskih slika Andréa Kertésza. Abadžićeve slike imaju onu istočnoeuropsku osjećajnost koja daje naslutiti osjećaj magije i strahopoštovanja u svakodnevnim događajima, a istodobno hvataju trenutak u vremenu koji veliku fotografiju čini tako očaravajućom.
Alex Novak, Vintage Works, Ltd.

Stanko Abadžić jedan je od onih fotografa koji su sačuvali oko za životne sitnice. Moglo bi ga se usporediti s velikim francuskim majstorima fotografije. Stanko Abadžić svojom kamerom otkriva idilu svakodnevice, užitke i sreću običnih ljudi – baš kao Willy Ronis ili Robert Doisneau. Jezik njegovih slika jasan je i oblikovan, ipak, njegove savršeno izvedene crno-bijele fotografije ne pokazuju ni traga umjerenosti nego zrače nostalgijom i čudesnom žudnjom za prošlošću.
Katrin Bassen, Fotoforum

Slučajno sam otkrio nekoliko fotografija Stanka Abadžića i naježio sam se. Zašto mi nije poznato ime ovog klasičnog, "starog" fotografa? Kakvo zadovoljstvo, promatrati njegove fotografije koje pokazuju logičnu kompoziciju i jasno pripovijedaju željene priče. Mladi bi fotografi mogli od njega učiti. Sada sam doznao da Stanko Abadžić sa svoje 54 godine uopće nije star. On komponira svoje slike, dosljedan je u kvaliteti izvedbe, igra se kontrastima svjetla i sjene. Koristi se kvalitativnim obilježjima velikih majstora, to znanje pokazuje na različitim temama koje se kreću od čistog jezika ploha i oblika sve do spontanih ali i namještenih prizora. Prijatelj Robert Häusser o tome je rekao: "Ovdje vidiš da unatoč sumornoj poplavi slika nekim fotografima još uspijevaju sjajne slike, ako nisu zaboravili velike uzore nego su ih upoznali." Od takvih se spoznaja slikovnoga jezika može imati koristi samo ako ih se uklopi u vlastite nove slike i ako se, kao Stanko, prepustimo različitim temama.
Florian Adler

© Bilješke o knjigama izrađene su na osnovu informacija dobivenih od nakladnika i njihove dodatne uredničke obrade temeljem uvida u sadržaj knjige, te se kao takve ne smiju prenositi bez prethodnog dogovora s uredništvom portala.