Pred nama je neka čudna došljačka porodica u malom gradu, u Hercegovini. Ovaj put smo u Trebinju, koje je, kako to biva u Kovača, kao i u prijašnjim prozama (npr. Bileća i okolica) lišeno različitih folklorno-lokalnih vanjskih obilježja. Ona ista atmosfera mediteranska i krševita, suha, žedna i podgrijana, mjestimice somnambulna i nekako iščašena na kovačevski način (viđena "iskosa", zavrnuta nahero, nabijena nekim fluidima što potiču strasti i ogoljuju nagone, gdje se gotovo ništa ne događa, ali se opet nešto fatalno i prijeteće negdje dogodilo ili će se dogoditi).

Propali trgovac Josif Biriš i njegova žena, koja potječe iz otprije nam poznate obitelji Meštrevića te njihovo četvero djece, izdanci pravoslavno-katoličkih loza, erotski izazovna Elida i druga sestra Ruža, obje sklone tjelesnim užicima, braća im Jakov, bundžija, i maloumni Goja, njihov ujak Donato Meštrević, koji je ovdje dobio veličanstvenu ulogu klesara nadgrobnih znamenja, reklo bi se meštra od smrti... Tu su još i tamo neke usputne spodobe, žandar, radnik, svećenici obaju zakona, tamničar, liječnik i ljekarnica, čudak spiritist dr. Gustav Gaj i njegov đavolji šegrt, napokon sam Ðavo, kojem je posvećeno cijelo poglavlje. I sve nam to priča pripovjedač koji je stalno upleten u tok i izvore priče, Anđul, neka vrsta kroničara ili svjedoka...

Ako je prihvatljiva tvrdnja da je današnja fantastika svojevrsna erudicija, Kovač je jedan od najvećih erudita onoga što bismo mogli nazvati fantastičnim ili mitskim realizmom (oklijevao sam u izboru između ta dva termina). Kovač bi se mogao situirati u same procjepe naših još uvijek žestoko djelatnih određenja: svijest je nadojena mitovima nastalima na različitim isprepletenim i proturječnim tradicijama (vjerskim, plemenskim, osvetničkim, patrijarhalnim, nacionalnim itd.) mitskim predajama koje su žilavije i okorjelije nego što smo (utopijski) mislili da jesu i da će biti. U tom pogledu Kovač je jedan od najstrastvenijih oskvrnitelja malograđanske i tradicionalističke mitologije na našemu književnom polju, njegov je pothvat – treba li to dokazivati nakon svih novijih i starijih iskušenja – nužan i, što je najvažnije, oslobađajući.
Predrag Matvejević

Mirko Kovač rođen je 26. prosinca 1938. u Petrovićima blizu Bileće. Rano je otišao od kuće, s jedinim ciljem da postane pisac, sam se uzdržavao i školovao, mijenjao gimnazije, najčešće zbog sukoba s profesorima, pohađao Akademiju za pozorište i film u Beogradu, odjel dramaturgije, koju nije završio jer je već tada objavio roman “Gubilište”, koji se odmah našao na tapetu “ideoloških glavosječa”. Hajka na mladog pisca, optuživanog zbog “mračne slike svijeta”, trajala je gotovo godinu dana. Sve češće bježi iz Beograda, ponajviše u Zagreb, gdje je za Jadran-film napisao šest scenarija. Mnogi filmovi nastali prema njegovim scenarijima dobili su domaće i svjetske nagrade; “Lisice” su proglašene jednim od najboljih hrvatskih filmova svih vremena, nagrađivani su i “Okupacija u 26 slika”, “Pad Italije” i dr.

Piše i za kazalište: u Kamernom teatru u Sarajevu izvedena je drama “Osipate se polako vaša visosti”, ali je nakon premijere zabranjena, a pisac optužen da je pravio aluzije na tadašnjeg predsjednika Tita. U mostarskome Narodnom pozorištu izvedena je drama “Iskušenje”, također zabranjena. Od televizijskih drama koje je napisao, dvije su izvedene na TV Zagreb, po narudžbi Vlade Gotovca, tada urednika u dramskoj redakciji.

U Beogradu objavljuje zbirku pripovijedaka “Rane Luke Meštrevića” - proglašena je najboljom knjigom pripovijedaka te 1971. godine i dobila nagradu Milovan Glišić. Dvije godine poslije knjiga biva povučena iz knjižnica i osuđena kao “crna slika stvarnosti”, a pisac proglašen “perjanicom crnog vala”, pravca koji je tretiran kao “skretanja u kulturi”. Kovač sve više inklinira Zagrebu, ondje radi za film i televiziju te objavljuje romane “Ruganje s dušom” i “Vrata od utrobe”, za koji dobiva niz nagrada, između ostalih, tada uglednu NIN-ovu nagradu za najbolji roman godine. 

U drugoj polovini osamdesetih sve se više angažira protiv Miloševićeva režima i srpskog nacionalizma, s Filipom Davidom i istomišljenicima osniva Nezavisne pisce i distancira se od srpskog Udruženja književnika, sudjeluje u osnivanju Beogradskoga kruga te iz Beograda surađuje sa zagrebačkim tjednikom Danas, jednim od najtiražnijih i najpopularnijih tjednika toga vremena. U Beogradu na jednom skupu Šešeljevi pristaše razbijaju mu glavu, dobiva prijetnje, pa krajem 1991. napušta Beograd te dolazi u Hrvatsku, u Rovinj. Postaje stalni suradnik splitskog tjednika Feral Tribune te nepromijenjenim tempom nastavlja pisati protiv hrvatskoga nacionalizma. U Rovinju piše svoje najbolje knjige: “Kristalne rešetke”, “Grad u zrcalu”, “Elita gora od rulje”, “Pisanje ili nostalgija”, pripovijetke “Ruže za Nives Koen”, novu verziju “Ruganja s dušom” te dvije drame, izvedene u Crnogorskome narodnom pozorištu u Podgorici. S Filipom Davidom objavljuje “Knjigu pisama 1992-1995”.

Dobitnik je mnogih međunarodnih i domaćih nagrada, između ostalih, Herderove nagrade, nagrade Tucholsky, slovenske nagrade Vilenica, bosanskih nagrada Bosanski stećak i Meša Selimović, crnogorskih nagrada 13. jul, Stefan Mitrov Ljubiša i Njegoševe nagrade te hrvatskih nagrada Vladimir Nazor, August Šenoa, nagrade Jutarnjeg lista i nagrade Kiklop (dva puta za prozno djelo godine, knjigu eseja godine i za životno djelo). Knjige su mu prevedene na desetak jezika. Mirko Kovač preminuo je 19. kolovoza 2013. u Zagrebu.

© Bilješke o knjigama izrađene su na osnovu informacija dobivenih od nakladnika i njihove dodatne uredničke obrade temeljem uvida u sadržaj knjige, te se kao takve ne smiju prenositi bez prethodnog dogovora s uredništvom portala.