«Glazba kao govor zvuka» je zbirka članaka, predavanja i izlaganja austrijskog dirigenta Nikolausa Harnoncourta, jednoga od najcjenjenijih i najslavnijih glazbenika današnjice. Ovaj «sluga umjetnosti», kako sam sebe zove, i riječju i djelom zagovara povratak na rječito muziciranje i zalaže se za interpretaciju barokne i renesansne glazbe kakva je bila u vremenu njezina nastanka, na čemu sa svojim bečkim orkestrom «Concentus musicus» djeluje od 1953. godine.

Sugestivno i srdačno, Harnoncourt raspravlja o suvremenom glazbenom životu, sugerira drugačiji edukacijski pristup u glazbenim školama («ne svira se samo po notama») i protivi se podilaženju slušateljima time što se «klasična», ili kako je on zove «povijesna» glazba svodi samo na uhu ugodno, na estetsku komponentu. No njegovo promišljanje rane glazbe daleko je od nostalgična osvrta, ili bezrezervnog propisivanja sviranja «povijesnim» glazbalima ili u «zvornim» prostorima («Bolje je od dobre koncertne dvorane načiniti crkvu, nego od crkve lošu koncertnu dvoranu»); a osim toga se zalaže i za proučavanje autografa i faksimila originalnih partitura kako bi se što bolje proniknula magična sugestivnost notnog rukopisa i emocionalni sadržaj koji stoji iza nje.

Glazbenici diljem svijeta prihvatili su ovu knjigu kao nadahnuće za nov i produhovljeniji način muziciranja, tako da je knjiga postala njihovim standardnim pratiocem – kao i omiljeno štivo koncertne publike i svih ljubitelja glazbe.

© Bilješke o knjigama izrađene su na osnovu informacija dobivenih od nakladnika i njihove dodatne uredničke obrade temeljem uvida u sadržaj knjige, te se kao takve ne smiju prenositi bez prethodnog dogovora s uredništvom portala.