Kad se pitanje tako postavi, bez obzira na to kome ga postavili, dileme gotovo nema. Očevidno, svatko je radije s drugima u pri­jateljskim odnosima negoli u svađi, sukobu ili ratu! Postavimo li pitanje drukčije, primjerice tako da pokušamo ustvrditi treba li u svakom nat­jecanju pobijediti bolji, dobit će­mo isto tako jednoglasan odgo­vor. Jasno da treba! No ako je je­dan od natjecatelja očito toliko slabiji te se unaprijed zna da će izgubiti, a iz nekih je razloga prisiljen suprotstaviti se protivniku, mišljenja će već biti podijeljena. Svi će, naime, biti za Davida u borbi s Golijatom. Čak će se otvoreno veseliti njegovoj pobjedi! Razlog? Upravo činjenica da je slabiji pobijedio jačega!

Kako smo se brzo od pristalice kooperacije pretvorili u otvorenu pristalicu sukoba, i to vrlo nestabilnu! Jed­nom smo za to da pobijedi bolji, jedanput da pobijedi slabiji! Što se događa?

Prihvatili smo ulogu navijača. Prihvatili smo natjecanje kao osnovno načelo umjesto suradnje. Tu je pogreška! A je li baš riječ o pogrešci? Što bi bilo sa sportom da nema natjecanja? A sport je svakako pozitivna čovjekova djelatnost. Što bi bilo s tr­žištem i gospodarstvom uopće da nema natjecanja? Učmalost, mrtvilo, nestašica, katastrofa! Što nam je on­da činiti? Natjecati se ili ne?

Očevidno, odgovor na to jednostavno pitanje baš i nije lak. Sam taj problem vrlo je složen, a sve čini još slože­nijim činjenica što se zapadnjačka kultura temelji na natjecanju. Ipak, pogledamo li posljedice takva opred­jeljenja, dovedenog do krajnosti u kulturi dalekoistoč­nog Japana, postat ćemo svjesni perspektive takva stila života.

Rješenje je vjerojatno u mjeri. Krajnosti su uvijek pogreš­ne, o čemu god bila riječ. Znači, natjecanje - da, ali pra­vodobno, na pravome mjestu i do određene granice. Suradnja, nadalje, nije posvemašnje nijekanje natjeca­nja. Ona podnosi natjecanje do određene mjere, u smis­lu što većeg doprinosa zajedničkom cilju. To znači: pridonijeti što više, ali ne pod svaku cijenu više od svih. Tako shvaćeno natjecanje isključuje krajnost; us­kraćivanje priznanja i poštovanja drugima koji su mo­žda nešto manje pridonijeli u tom je kontekstu isklju­čeno.

Svako isticanje u odnosu prema drugoj osobi ne dolazi u obzir. Uključuje se isticanje doprinosa kao ap­solutne činjenice bez uspoređivanja. Tako se postiže pozitivni učinak konkurencije, a izbje­gava negativni. Realizira se dobitak na svim razinama i za sve - svakog pojedinca i skupinu u cijelosti. Za tak­vo se rješenje nije teško opredijeliti, jer su na toj liniji i etika i ekonomičnost.

Takva je suradnja dobit za sve sudionike i samim time optimalna zamjena za opće načelo funkcioniranja za­padne civilizacije ogrezle u konkurenciji. Umjesto slo­gana "Velika riba guta malu", prihvatljiviji je slogan "Zajedno smo jači" (Iz predgovora autora)

Autor, svjestan realiteta u kojemu je natjecateljstvo jedno od osnovnih načela zapadnjačkog života kojega smo dio, suprotstavlja mu pojam suradnje i osmišljava program za djecu od najranije dobi kojim bi se - kroz interakcijske igre - učili odgoju za mir. Cilj je takva programa pripremiti nove naraštaje da suradnju prihvate kao novi način života, koja će zauzimati mjesto bezobzirnom natjecanju, sukobu i nasilju u svijetu gdje se sreća ostvaruje na račun drugih, a ne s drugima.

© Bilješke o knjigama izrađene su na osnovu informacija dobivenih od nakladnika i njihove dodatne uredničke obrade temeljem uvida u sadržaj knjige, te se kao takve ne smiju prenositi bez prethodnog dogovora s uredništvom portala.