"Anđeo je šutio" je roman koji bilježi trenutak tik nakon svršetka rata i spada u "književnost razvalina". Život u razrušenome gradu se tek pokušava uspostaviti, granice su još nejasne, pa i ona između života i smrti, živi su gotovo jalni mrtvima. Život živih započinje potragom za kruhom, kreće se putovima kruha, a prate ga nejasna sjećanja, asocijacije na stanja koja su prethodila tadašnjem, na početke rata.

U gradu u kojem je sve razrušeno, srušeno je i mjesto svetosti. Traženje kruha istodobno je i traženje svetosti kruha. Nada da će se kruh - pa onda i svetost - naći, ne naslućuje se u obnovi svetih mjesta - jer se tu već nazire "lovac na novac", a sadreni anđeo šuti - nego u obnovi zajedništva, u ljubavi, u dahu koji grije bližnjega. Anđeo je šutio je ljubavna priča u svijetu u kojem se šuti, jedva diše, a ono što se ima  reći govore stvari, kojiput vrlo glasno svojom srušenošću.

Roman je napisan 1950./51. u osvrtu na 1945. godinu. No Böll ga nije uspio objaviti u cijelosti već je objavio pojedina poglavlja kao samostalne priče. Neobjavljen ostatak služio mu je kao kamenolom iz kojega je dijelove ugrađivao u druge svoje knjige. Anđeo je kao zasebna knjiga objavljen posthumno, 1994. godine. Kritičari su je označili kao neku vrst Böllovog "Urfausta".

Nama se danas može činiti kao da Adenauerova era nije bila sklona svom kritičaru i da je došlo vrijeme da se Böll ponovo čita. Jer nedvojbeno su obnove različite, i svaka ima svog Adenauera, ali putovi pokazuju sličnosti, jer su ljudski i odviše ljudski.

T. S.

 
***
 
Heinrich Böll (1917.-1985.) prvi je od modernih njemačkih književnika (uz Güntera Grassa, Uwea Johnsona ...) koji su u drugoj polovici XX. stoljeća njemačku književnost učinili zanimljivom.

Böll je osim toga u sebi utjelovio "angažiranog pisca"; svoje je društvene uvide ilustrirao fikcionalnim pričama i uvijek izravno sudjelovao u društvenim pitanjima svog vremena. Smatrali su ga savješću nacije. Kao predsjednik svjetskog PEN-a zauzimao se za slobodu riječi i pisaca u neslobodnim zemljama. Zahvaljujući tom angažmanu za Heinricha Bölla su znali i oni koji nisu čitali lijepu književnost. Godine 1972.je dobio Nobelovu nagradu.

Nakon što je maturirao 1937. godine, Heinrich Böll je iduće godine dobio radnu obavezu, nakon čega je šest godina odslužio u njemačkoj vojsci s kojom je bio na ruskom frontu i drugdje.
Nakon rata Böll se nastanio u rodnom Kölnu, a prve pripovijetke objavio je 1947. godine. U njegovim djelima središnja su tema njegova ratna iskustva i osjećaji vojnika koji predosjeća da bi rat mogao biti izgubljen.
Istaknuti antimilitarist, u svojim prvim romanima «Vlak je bio točan» (1949) i «Gdje si bio Adame?» (1951) opisuju sav užas vojničkog života. Teškoće poslijeratne stvarnosti prikazao je u romanima «Biljar u devet i po» (1959) i «Rasuđivanja jednog klauna» (1963).
U romanu «Skupna slika s damom» (1971), Böll opisuje život u Njemačkoj od rata do sedamdesetih, prateći sudbine i živote mnogih ljudi koji su prošli kroz život glavne junakinje Leni Pfeiffer.

Velik dio njegova opusa tvore borbeni politički eseji i autobiografski zapisi, svjedočanstva o nekonformističkom moralizmu. Posljednjim djelima («Izgubljena čast Katarine Blum», 1974; «Prečesto putuješ u Heidelberg» 1979; «Žene pred riječnim krajolikom», 1985), još je jasnije iskazao svoja politička uvjerenja, u duhu angažirane ljevice. Godine 1972. godine dobiva Nobelovu nagradu za književnost.

© Bilješke o knjigama izrađene su na osnovu informacija dobivenih od nakladnika i njihove dodatne uredničke obrade temeljem uvida u sadržaj knjige, te se kao takve ne smiju prenositi bez prethodnog dogovora s uredništvom portala.