XVIIL

radujem se početku brojanja vremena
tek sam naučio šaptati do deset

i vraćam se na početak jer mi je jedan odjedanput dva
i vraćam se na početak jer mi je dva odjedanput tri
i vraćam se na početak jer mi je tri odjedanput četiri
i vraćam se na početak jer mi je četiri odjedanput pet
i vraćam se na početak jer mi je šest odjedanput sedam
i vraćam se na početak jer mi je sedam odjedanput osam
i vraćam se na početak jer mi je osam odjedanput i devet i deset

radujem se početku brojanja vremena jer sam zaboravio da mi je
pet odjedanput šest


XIX.

zaprijetili su mi je jutros kišom i bagerom
cerio sam se sklupčavši se pred zvučnikom
nisam se pomicao do podne
jeo sam sendvič iz fast fooda
i beljio se zabrinutim psećim glavama

oko podneva pokupili su me šinteri
i odveli na ljetovanje
mislim da je bio španjolski trinity


XXXV.

kako ne razumijete da nam je glave stiglo
da nam žile na niti vise
da nama upravljaju marionete suvremene gluposti
cere nam se u amfiteatru gnjile sramote i sluzave časti

ja ni ne znam što je čast ili ponos
niti me zanima - niti želim znati

imam kanonik "Kako odabrati partnera"
imam normativ "Kako ubiti muhu u letu"
ljubav vodim sa željeznom zavjesom petkom uvečer
poglede izmjenjujem s devama čovjekolike stražnjice

niti me zanima - niti želim znati
koje su proporcije marionetske užadi ili mojih vratnih žila

ispijam španjolsko vino u svojoj instalaciji -megalomanskoj
trupi visećih sisa-

***

Naslov treće zbirke poezije Kristine Posilović, "Barcelona", vrlo je znakovit. Čitalac bi mogao pomisliti kako se ova zbirka od trideset i sedam pjesama izravno referira na spomenutu urabnu sredinu te njezine učestale topose, međutim, kada se uđe u samu strukturu zbirke, primjetno je kako urbana jedinica iz naslova mnogo više predstavlja jedan imaginarni segment, odnosno lokus, na koji se njezin lirski subjekt neprestano referira kao svojevrsno žuđeno utočište te kontrapunkt neprivlačnoj i monotonoj svakodnevici, jer pore stvarnosti neprestano prodiru u same pjesme, sve više pojačavajući nelagodu u kulturi koju osjeća subjekt.

Stoga je prije svega posrijedi bijeg od socio-simboličke svakodnevice koja je sažeta u neprestanom vraćanju na Krešimirovu ulicu u Rijeci, kao realni lokus za kojega je lirski subjetk vezan svojim egzistencijalnim statusom. Potonji je lokus onaj s kojega lirski subjekt promatra svijet - bilo kroz svoj prozor koji predstavlja vezu s vanjskim svijetom bilo kroz prozor televizijskoga ili računalnoga ekrana kroz kojega dopiru vijesti na koje se subjekt često ironično referira.

Dominantan osjećaj koji se provlači kroz Barcelonu jest osjećaj egzistencijalne anksioznosti, iskoriječenosti, izmještenosti te nemogućnosti da se ostvari adekvatna intersubjektivna komunikacijska zajednica, odnosno da se uklopi u normativni, spomenuti socio-sombolički prostor.

***

Kristina Posilović (Rijeka, 1982.) profesorica je hrvatskoga jezika i književnosti koja je upisala doktorski poslijediplomski studij književnosti, kulture, izvedbenih umjetnosti i filma na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Objavila je dvije zbirke poezije: "Agara" (2005.) i "pHI Odessa" (2007.). Od proze ne bježi, proza ju proganja i jednom će ju sustići. Kada ne radi, čita, šara bojom po papiru i pjeva. Kada ne putuje. Kada ne pjeva, spava.

© Bilješke o knjigama izrađene su na osnovu informacija dobivenih od nakladnika i njihove dodatne uredničke obrade temeljem uvida u sadržaj knjige, te se kao takve ne smiju prenositi bez prethodnog dogovora s uredništvom portala.