"Hakirana Kiti", treća knjiga a prvi roman Andree Pisac, je barem dvostruka igra, jer je, kao što podnaslov kaže, ljubavno-znanstveni roman. To će reći da govori iz ljubavi ali i o ljubavi, da je istodobno insider i outsider, da mijenja perspektive, i to radikalno. Ne samo perspektive nego i diskurse, ili ih miješa, pa racionalno govori o iracionalnom, kako se to već u samopromatranjima i čini i kako se već vatra pokušava obuhvatiti željezom, na njega barem prenijeti, užariti ga, jer ljubav jest neka vrsta užarenja.

Da stvari budu po Kiti gore, a po roman bolje, ona je istočnoeuropska spisateljica u fazi finalizacije doktorata iz antropologije na londonskom koledžu, profesionalka za mijenjanje perspektiva, za sagledavanje i uživljavanje i sve ostale metode kojima antropologija po potrebi barata, a koje, opet po potrebi, zna proglasiti neadekvatnima. Posebno senzibilizirana za statuse i tretmane manjina, kakva je i sama, lijepa i nadarena Istočnoeuropljanka u Londonu, Kiti ne preza ni od toga da raskrinka i osudi licemjerja s kojima se sudara u pokušavanju ostvarenja života u vrlo liberalnim i politički lijevo raspoloženim kružocima u Engleskoj. Ona uzvraća udarac “kolonizatorima”, demontira ih, ali to nije put do sreće ni ljubavi.

Njezine ljubavi su čudne, ispada da je u njima manje više, da nešto temeljno ne klikne, ili ako klikne ne osvijetli nego prije lagano zatamnjuje. Vrlo različite i do erotike i psihičkog stripteasea opisane veze s Mitjom i Rodgeom to prikazuju. Do svih tih intimnih podataka dolazimo zahvaljujući višestruko kriptiranim osobama, hakerima, koji ilegalno upadaju u Kitin život pa po njemu špijunsko-ovisnički vršljaju. I ne ostaju baš ravnodušni prema njezinim emotivnim i profesionalnim propinjanjima, prema svemu onome što ona jest, bila ona skup totema ili samo mlada žena gladna ljubavi i logike.

Naravno da roman odlazi u vrlo čudne vode, sive i nove, da se u njemu krše pravila žanrova i profesija, kako hakera tako i antropologa i – ljubavnika. A sve u traganju za zaokruživanjem i srastanjem oštrih prijeloma duše.

Andrea Pisac rodila se u Kutini, 1975. godine. Nakon što je diplomirala kroatistiku i anglistiku na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, počela je objavljivati radove u časopisima "Književna revija", "Plima", "Libra/Libera", "Quorum", "Tema" i "Zarez". Bila je bila jedan od pet autora koji su sudjelovali u prvom hrvatskom hipertekstu "Mixal, Wenders i ja družimo se u samoposluživanju". Eksperimentalni karakter projekta otvorio je nove ideje i načine internacionalnog književnog povezivanja, nakon čega se rodio "LitKon" (Literarni Konzorcij) – online inicijativa za promicanje književnosti na području Balkana.

2001. godine njezina zbirka kratkih priča "Odsuće" pobijedila je na natječaju Studentskog centra za najbolju debitantsku knjigu te je iste godine objavljena. Andrea Pisac je nakon posijediplomskog studija iz teorije književnosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu osvojila britansku 'Chevening stipendiju' za magistarski studij na University College London. Britanski akademski život posve ju je zaveo te je odlučila produžiti studentske dane. Trenutno istražuje antropologiju književnosti na Goldsmiths College, University of London, gdje se bavi temom povjerenja i priče. Nedavno je objavila dvije priče na engleskom u časopisu "Slovo" kojeg izdaje School of Slavonic and East European Studies.
Njezini radovi uključeni su u antologiju kratke priče bivše Jugoslavije koju je izdao Treći Trg iz Beograda 2006.

Andrea Pisac također radi kao direktorica projekta 'Writers in Translation' u Engleskom PEN-u u Londonu, čiji je osnovi cilj promocija strane književnosti prevedene na engleski jezik. 2007. Algoritam je objavio njezinu drugu zbirku propovjedaka "Dok nas smrt ne rastavi ili te prije toga ne ubijem".

© Bilješke o knjigama izrađene su na osnovu informacija dobivenih od nakladnika i njihove dodatne uredničke obrade temeljem uvida u sadržaj knjige, te se kao takve ne smiju prenositi bez prethodnog dogovora s uredništvom portala.