Je li svaki odgoj oblik indoktrinacije? Svodi se na vrijednosti koje prenosimo na svoju djecu, dok tek rijetki znaju da su predrasude roditelja preveliki teret za dječja ramena, što ih ne sprečava da majčino mlijeko truju ideologijom koja nas od samog početka uči tribalizmu oštrih bridova i gradnji debelih zidova umjesto otvaranju prozora. U tome je i dirljivost scena kada djeca pokušavaju proniknuti tko je...

Sršen je uspio ostati barem stepenicu iznad memoarističkog žanra prepunog predvidljih emocija a mnoštvo kolokvijalizama oživljava grad i na jezičkom, a ne samo arhitektonskom nivou. Od svega što se u knjizi nalazi, možda je upravo to najvrijedniji element koji čitatelju otvara vrata u kulturu življenja i mentalitet koji se najbolje manifestira upravo kroz jezik.

'Otac' je portret svakog oca iz ruralnog miljea, posebno s hercegovačkog krša koji u svojoj povijesti nije imao previše vremena za poeziju, ali više nego dovoljno za dramu jer je svaki krvavi sukob za sobom ostavio neizbrisive tragove i narative koje u budućnost prenose nove generacije, preoblikujući ga u skladu s potrebama.

Za razliku od Magrisove kulturološke freske, ovdje je riječ o puno intimnijoj, osobnoj priči Helene Sablić Tomić, iako je (pod)naslovljena gotovo identično: 'Dunavom'. Umjesto kroz biografiju kontinenta, protičemo kroz biografiju autorice koja je istovremeno i dirljiva posveta rijeci. 'Kartografija ljubavi' nije klasična dnevnička proza, no pripada onome što bi se moglo nazvati autobiografskim atlasom.

Kako kaže sam naziv knjige, 'kao život sam', sve ono o čemu Radić piše je u osnovi život, njegove vidljive i nevidljive forme usmjerene na jednu ili više osoba, ovisno o tome koliko ćemo ih u tekstu prepoznati. No to je domena čitateljske recepcije što može biti sklizak teren kod ovakve poezije koja nije deklamatorska ili dekorativna u najtipičnijem smislu riječi, a tada se sama otvara za najprimjerenje...