Enes je pjesnik, glumac, narator i gospodar prstenova na ovim prostorima po čijim krugovima klize Enesi koji glume pjesnike, pjesnici koji glume Enesa, menadžeri i histrioni, recitatori i pjevači, degustatori i vinopije, tvorci uslovljenih minijatura i briljanata kao što je u ovo "101 vino od vina". Na tragu Rumija i Omara Hajama (da spomenem samo neke), ali i na onima Tina i Arsena, piše tako "čovjek bez...

Poetičnost (ne uvijek spretno) balansira na rubovima spomenarske lirike, nezgrapno poetiziranih pamlfleta i (ne uvijek za liričnost dobrodošlih) utega izlijeva, očito nagomilane, mudrosti. Ali, ako se složimo da humanost poruke i dobrohotnost duhovnog i filozofijskog ekumenizma može prevagnuti, tada ćemo posegnuti za priručnom kristalnom kockom vedrine i pjesniku oprostiti poetske nezgrapnosti.

Priča o nesumjerljivosti patnje bez obzira na njezino porijeklo i prepoznatljivost u vremenu možda je najmoćnija narativno-etička konstanta ovoga romana. Što boli više: saznanje da te partner vara s mjesnim trgovcem, da ti dijete u školu vodi novi tata, da te u vaginu penetrirati smije jedino vlastiti otac dok je za supruga rezerviran anus, umorstvo domovine, jezika, kulture, Koleta, Alije, ili pak sustavno i...

Sedam ciklusa unutar korica knjige »Ima me«, istražuju problematiku originala, kopije, varijabli dupliciranja sebe i naših odraza u zrcalu, sve do poništenja ogledala. Metamorfoza lirskoga subjekta za kojega se samo uvjetno može reći da je subjekt, jer je njegovo ozračje već debelo postsubjektivističko, prolazi intimističko poluprozno lirski put od provizornog samopozicioniranja, preko umnažanja i...

Osim lamenta za iza sebe ostavljenim prostorima žudnje iseljenika, »Zo bavulića« nam kazuje prepoznatljive pjesme o seoskim ridikulima, zaboravljivim nonićima ala Gervais kojima pipa koju posvud traže od početka vremena (i) pjesme, visi iz usta, događajima za koje nitko ne zna jesu li se ili ne stvarno zbili (poput onoga velom vaporu ki nebon naviga, a zapravo je eroplan) ali su toliko puta kroz priču...

U gradiranoj niski stihovnih minijatura koje ne iritiraju čak ni kad podsjećaju na mikropoetiku Maka Dizdara (malo se retina ježi kada se mudroslovno pegla po Tinu, ali ježenje retine nova je kategorija kritike koju ćemo jednom prigodom objasniti, a zasad nam je samo reći da značenjski podsjeća na kontekstualnu uporabu termina »epohalno« u poetici F. Nagulova, koja bode uvijek budne oči) Kordić svoj...