Tijelo je njegova teksta, kao i tekstura tijela upisanih u stihove, trajno u pokretu. Ono »mijenja mjesto kratkotrajnog prebivanja« i pod nogama prostire prostore. Krajolike, piše Lipovec, kroji kao kulise, i iako »u vrevi ljudi šuti, ne zastaje, ne zaustavlja se.« Tijelo jest dok se kreće, jer ako zastane, »kao tekućina, zalijeva ga tuga«, ali to kretanje nešto je, pribojava se autor, što tijelu može...

Teme su u zbirci, pogotovo kad ih se odvoji od stihovnoga staništa, vječne i baš ih ta vječnost, koja egzistira izvan, iznad, pokraj i onkraj same pjesme, oslabljuje kao lirske uradke. Jezik, ma koliko Vukušić bio sam sebi suveren unutar njegova svijeta, ovdje se, na paradoksalan način, izvlači oz okvira pjesničkog jezika, i, iako u njega mimikriran, simultano obavlja funkciju opisa i objašnjenja svijeta,...