Sjećam se kako su nam naše slovenske kolegice i kolege pomalo zavidjeli na nastupu u Leipzigu ali i pratili što radimo, kako se povezujemo s međunarodnom scenom (npr. preko Tradukija) i nadali su se da će i Slovenija za 10-15 godina dobiti priliku na sličan se način predstaviti na nekom od najprestižnijih svjetskih sajamskih okupljanja. Stoga nisu stajali skrštenih ruku nego su u prosincu te iste 2008....

Živimo od krize do krize, čim se pojavi nova, već smo zaboravili onu prošlu. Živimo i prije i poslije apokalipse, cijelo vrijeme uronjeni u melankoliju koja nas poput utega oko nogu vuče prema dnu i onemogućava bilo kakvu pomisao da bi se nešto moglo promijeniti, da je moguć drugačiji kraj svijeta od ovoga prema kojem se trenutno krećemo.

Školska lektira u nizozemskim intelektualnim krugovima smatra se zastarjelim modelom razvoja čitateljske kulture kod djece i mladih. Ipak, lektira je i dalje prisutna u nizozemskom školstvu, ali na potpuno drugačiji način nego u Hrvatskoj. Postoji veoma širok popis literature isključivo nizozemskih autora od kojih su djeca dužna pročitati jedan naslov godišnje.

Danas, s računalima u kojima se mogu skladištiti gomile podataka, svi smo mi pomalo nalik na Funesa. Naše kolektivno pamćenje postalo je poput kakva odlagališta otpada. Više ne znamo što bismo sa svim tim silnim podacima koji tvore povijest naše civilizacije. Gubimo emocionalnu povezanost sa sjećanjima koja tvore našu povijest.

Jedno se čini sigurno: umjesto lošeg televizijskog programa, zbilja je počela oponašati obrasce filmova katastrofe ili, točnije, post-apokaliptične fikcije. A ako je to tako, postavlja se pitanje mogu li nam mehanizmi post-apokaliptične fikcije pomoći da bolje shvatimo našu trenutačnu zbilju.