Arian Leka uspio me zainteresirati za temu o kojoj znam vrlo malo, preko osobnog iskustva koje daje autentičnost umjesto nečega što bi jednako tako mogle biti i udžbeničke natuknice. Politički teleskop koji istovremeno gleda u dva smjera. U vremenu kada se teško koncentrirati samo na jedan, ovo je dobrodošla promjena, što je ujedno i najveća vrlina cjeline kao takve.

Bilo da piše o djetinjstvu, odrastanju, očevoj pomalo nespretnoj inauguracijskoj pouci o seksualnosti, bilo da prebire po uzburkanim sjećanjima političkih zbivanja, uvijek je u središtu njegovih zapisa ili opisa čovjek i njegov doživljaj onoga što se zbiva oko njega i onoga koji to s njim dijeli.

Ono što je zajedničko autorima biblioteke 'Petrine knjige' nesumnjivo je estetski doseg naslova kojima su u njoj zastupljeni; na temelju dosadašnjeg čitalačkog iskustva moguće je zaključiti da drugih kriterija zapravo nema, čega je posljedica sijaset izuzetnih ostvarenja, a samim tim i garancija užitka u čitanju (za probranu publiku, dodajmo).

Polazeći od ideje ostanka (nasuprot slobodi legitimiranoj u kretanju), autorica inzistira na premještanju slobode iz prostorne u vremensku dimenziju (fizikalno nekompetentno 'razdvajanje' dimenzija ovdje valja shvatiti kao ilustraciju), iz čega proizlazi zaključak da se sloboda ostvaruje u ispunjenom vremenu (naspram sadržajno praznoj besmrtnosti).

Paveškoviću, kada je estetički sud posrijedi, ne manjka hrabrosti. Što je, pored ostalih aduta, možda i ponajbolje obilježje knjige 'Književnost i povijest': danas, kada u kritici prevladava konsenzus, svako preispitivanje autoriteta/kanona – ma kako se ono glupo činilo – poticaj je koji, baš kao i rečena kompilacija, zaslužuje pozornost.