Đurđica Čilić u tekućoj godini objavila je nekoliko novih naslova: pored prozne zbirke 'Vidimo se na papiru', to su još esejistička zbirka 'Radost tumačenja' i antologija moderne i postmoderne poljske poezije pod naslovom 'Drugog kraja svijeta neće biti', čijih je pjesama izbornica i prevoditeljica. A nakon što je ovaj tekst već predan za objavu Čilić je pred koji tjedan objavila i dnevničke zapise...

Premisa je vrlo jednostavna, da ne kažem banalna: bez sjene, nema ni svjetlosti, a isto tako bez ružnog nema ni lijepog. Bitno je, doduše, napomenuti da kod Tanizakija jednadžba nije sjene = ružno, nego ih promatra kao ravnopravnog partnera u stvaranju lijepog. Predmet sam po sebi nije i ne može biti lijep, za ljepotu potrebna je međuigra sjenki i svjetlosti.

Kako je uopće moguće napisati roman koji se sastoji od dviju nespojivih priča, a da sve to ipak odlično funkcionira kao sjajno književno djelo, što 'Audicija' nesumnjivo jest? Kitamura se naime upustila u složenu dekonstrukciju temeljnih elemenata romaneskne forme. U prvom redu, to se odnosi na fabulu, a onda i na likove, te konačno na ključnu razliku između književnosti i stvarnosti.

Ton Smerdel išao je putem od kojega većina – pa i većina umjetnika, stvaralaca, filozofa, bježe, to nipošto nije nekakav jasan i određen put, već prije traganje, aktivno kretanje unutar jednog složenog gustiša ili labirinta – kako će i sam kazati – u kojemu se nalazi čudovište od kojega bježe ljudi, a to čudovište je istina.

Netko je morao napisati ovu knjigu kako bi ostao trag i na kraju možemo biti zadovoljni što ju je napisao Goran Polak. Na taj način dobili smo svjedočanstvo čovjeka koji naoko bio sveprisutan, ali nikad toliko istaknut da bi mu to zamutilo pogled. I povrh svega, otkrili smo pisca - htio se on tako nazvati ili ne - čiji nos za pripovijedanje zna nanjušiti priču u većim okvirima jednako koliko i u naoko...