Roman nobelovca Williama Goldinga 'Slobodni pad' (1959.) djelo je koje iznevjerava tradicije konvencionalne naracije. Promatrano iz ugla jedinstvenosti i autentičnosti jezičnog tkiva od kojega je satkano, riječ je o remek-djelu moderne književnosti, u kojemu su forma i jezik, kao i ideja, misao romana, usklađeni na način kakav rijetko susrećemo u književnosti.

Dok u putopisu Ede Popovića istražujemo Švicarsku, kod Martine Divić putujemo Srednjom i Južnom Amerikom. Popovićevo pronicljivo oko u većini slučajeva fokusirano je na prostor u kojem su ljudi u manjoj ili većoj mjeri sporedni likovi, dok Divič gradi svojevrsnu galeriju likova koje susreće na svom putovanju.

Za suvremeno društvo karakterističan je nestanak praznina u vidu nedefiniranog, praznog prostora i vremena. Ono što se nekada zvalo potrošačko društvo, kroz personalizaciju digitalnih sadržaja i posredovanu komunikaciju proželo je dvadeset i četiri sata ljudske budnosti u kojima su podjele na radno i slobodno vrijeme ili privatno i javno postale irelevantne.

Zolu danas čitamo i vidimo, doživljavamo savršeno jasno i zorno kao primjer društveno angažiranog pisca, intelektualca čije književno djelo nastaje i radi, mrmori svoj jezik kroz stoljeća, upravo na ovoj ravni, kroz koju se onda prosijava i njegova specifična, nama danas možda više i ne toliko atraktivna, estetika. U tom svjetlu primamo i ovu knjigu izabranih pisama velikana čije 'J'accuse!' i danas...

Šoljan je postmodernizam praktično procedeovski iskušavao daleko prije nego su se hrvatski „naivni klerici iz barbarskih provincija“ dočepali ove praktične i teorijske zlatne koke. Ma koju razinu ili dio teksta u 'Romanci o tri ljubavi' uzeli razmatrati, susrest ćemo se s tipično postmodernim postupcima među kojima je najdominantnija ironija. Odnosno, s obzirom na svenazočnu dvosmislenost, najtočnije...