Svijet kojemu se gadi čovjek, to je prava tema ove knjige. Svi oni dijelovi društvene strukture koji su u sebi čuvali čovjeka, to jest ideje onoga što bi čovjek prije svega mogao biti, a potom i trebao biti, danas kao vrag od tamjana od tih ideja bježe, a posljedično i od čovjeka samog, jer čovjek svoju bit može kratkoročno odrediti samo kao ideju, misao ili promjenjivu paradigmu.

Dylanovi uvidi su izuzetno upućeni, logično je da jesu, ali usto su i živi i zabavni, najčešće su napisani nadahnuto i blagonaklono, ponekad su namjerno provokativni, iz njih ćete doznati ponešto što vjerojatno prije ove knjige niste znali i o pjesmama i glazbenicima o kojima govori, ali doznat ćete nešto i o autoru, njegova osobnost izbija iz svake rečenice, iz svake misli.

Nemamo mnogo vremena na raspolaganju i bila bi šteta tratiti ga na trivijalnosti. Knjige poput zbirke priča 'Gracija od čempresa' nude nam se kao rješenje. Takve knjige valja čitati opsesivno, upijajući sve njihove komponente: od jezične vještine do zapanjujuće imaginacije koju istovremeno možemo interpretirati kao opis današnjice. Turobne, patrijarhalne današnjice koja je na koljenima svaki dan, ne samo...

Zanimljivo, napredujući kroz debele namotaje gustih kartica gdje ćemo nesvikli na ovoliko opsežne knjige povremeno pomišljati 'naprosto sjajno štivo, ali moglo je i kraće' nisam pribjegavala preskakanjima, jer i kad je bespotrebno razvučeno (pariška faza, pa i pokoja studentska epizoda) vrijedno je pažljivog i cjelovitog čitanja.

Čini se da je današnji pojedinac češće izvan ravnoteže društvene i individualne odgovornosti što je posljedica sve veće sposobnosti ljudskog uma za apstrakciju, a time i veće sposobnosti da uznemiruje samog sebe. Peterson će uznemirujući aspekt apstrakcije svaliti na trajnu kontaminiranost anomalije smrću, smrću kao krajnje nepoznatog fenomena koji tjera na stalno remodeliranje strategija prilagodbe i...