Poticanje male djece na učenja jezika izuzetno je važno. Što se prije započne s poticanjem govorno-jezičnog razvoja, to će dijete brže i bolje napredovati. Najprihvatljiviji oblik učenja govora je igra. Slikovnicu ili priču potrebno je uvoditi u djetetov život tako da ona od igračke koju dijete opipava, razgledava i prelistava postane omiljeni predmet poput igračke. Roditelj i drugi odrasli koji djetetu...

Ukratko, pedijatri na redovitim sistematskim pregledima čitaju s djecom i roditeljima za dob djeteta adekvatne slikovnice. Pregled se počne sa slikovnicom koja može poslužiti i kao sredstvo u procjeni psihomotornog razvoja djeteta, kao npr. sredstvo za distrakciju kod cijepljenja, na kraju pregleda slikovnica se poklanja djetetetu s kratkim uputama roditeljima o važnosti čitanja djeci od najranije dobi.

Zapravo se puno faktora mora poklopiti da bismo rekli da je nešto dobra slikovnica – to prepoznajemo promatranjem i poznavanjem vizualnih zakonitosti, osviještenim gledanjem – što nas onda opet vraća na obrazovanje. I moramo biti u stanju nešto prepoznati kao kvalitetno čak i ako to ne odgovara našem senzibilitetu ili ukusu.

Nadam se da ćemo jednom biti u stanju učiti i na traumi drugoga, kako bi sva naša društva napredovala jer sve zemlje pogođene ratom pate od istog problema – individualna se trauma prelijeva na obitelj, potom na društvo i onda se, ako ju ne liječimo, nasljeđuje generacijama. Nakon rata nije dovoljno ponovno izgraditi gradove, infrastrukturu i postaviti politički sustav, treba izgraditi ljude.

Nada je u jeziku: što više čitamo i učimo strane jezike, zajedno s njima usvajamo i drukčije načine mišljenja. Jezik sa sobom nosi i svoju kulturu i običaje, i što ih više i bolje znamo, više smo u stanju razumjeti i fleksibilnije se izražavati. Jezik koristimo za izražavanje, za jasnije razmišljanje, ali i za dovijanje novim i neobičnim rješenjima i proširivanje realnosti.