Nakon svakog post-apokaliptičnog događaja gubi se nešto od staroga svijeta, nešto ostaje ne samo neiskazano nego i neiskazivo (sjetimo se samo koliko je teško mlađim generacijama objasniti kako je izgledao život prije mobitela ili Interneta). Svaka globalna kriza tako je bila apokalipsa u malom nakon koje smo nešto izgubili.

Danas, s računalima u kojima se mogu skladištiti gomile podataka, svi smo mi pomalo nalik na Funesa. Naše kolektivno pamćenje postalo je poput kakva odlagališta otpada. Više ne znamo što bismo sa svim tim silnim podacima koji tvore povijest naše civilizacije. Gubimo emocionalnu povezanost sa sjećanjima koja tvore našu povijest.

Njemačka se priključila Italiji, Francuskoj i Španjolskoj i omogućila kulturne vaučere tj. 'KulturPass' za sve mlade u Njemačkoj koji ove godine navršavaju 18 godina. Ono što bi posebno trebalo zanimati sve koji se u Hrvatskoj bave knjigom jest da i prvi rezultati ove mjere u Njemačkoj ponavljaju trendove koji su se već prije pokazali u Italiji, Francuskoj i Španjolskoj, a to je da su upravo knjige...

U našoj književnosti ima, priznajmo, daleko literarno intrigantnijih pripovjedača, ali nema puno zanimljivijih pojavnosti od nje, žene koja se igrala svojim potpisima ispod tekstova, igrala se godinama svog rođenja, i koja je za sebe, u posebnim stanjima povrijeđenosti, tvrdila da nema ničijeg zaleđa – ni udruženja, ni klubova, ni ikakvoga foruma koji bi je štitio.

Knjižari ne bi smjeli čekati da im prodaja padne s neba, pouzdajući se kao u slučaju stranih autora/ca na na inozemne trendove, top liste, Tik Tokove i sl. Zaista nije neka velika knjižarska umješnost prodavati knjige o Harryju Potteru, Jo Nesboa ili Colleen Hoover, ali za domaćeg autora/icu se trebaju malo više potruditi i nakladnik i knjižari.