Pisci imaju sasvim dovoljno prostora za isticati ideološke ili poetičke razlike u svojim npr. časopisima ili na tribinama, no na razgovore u Ministarstvo kulture i medija ili u druge važne institucije trebali bi se naviknuti što je češće moguće odlaziti zajedno, nakon nekih prethodnih međusobnih razgovora i usuglašavanja oko različitih problema ili inicijativa.

Ulagati u obrazovanje i u kulturu, ulagati sasvim konkretno a ne deklarativno u provođenje Nacionalne strategije poticanja čitanja (NSPČ) znači zagrabiti dublje u državni proračun i tijekom ne jedne godine već kontinuirano tijekom barem tijekom jedne decenije investirati u sve one segmente i modele poticanja čitanja koji se u svakoj ozbiljnijoj europskoj zemlji smatraju nužnim.

U našoj književnosti ima, priznajmo, daleko literarno intrigantnijih pripovjedača, ali nema puno zanimljivijih pojavnosti od nje, žene koja se igrala svojim potpisima ispod tekstova, igrala se godinama svog rođenja, i koja je za sebe, u posebnim stanjima povrijeđenosti, tvrdila da nema ničijeg zaleđa – ni udruženja, ni klubova, ni ikakvoga foruma koji bi je štitio.

Statistike čitanosti pokazuju da ako već i postoji kritična masa korisnika koji čitaju knjige i srodne publikacije u e-formatu (a što potvrđuje i projekt/platforma BEK), problem malog tržišta, malog jezika i ne prevelikog entuzijazma prema čitanju, povezano i s navikom besplatnog konzumiranja internetskih sadržaja... nisu povoljni kontekst da bi se e-nakladništvo u Hrvatskoj razvilo kao održivi poslovni...

Svaka medalja ima svoju drugu stranu, pa tako i priča o Nacionalnoj strategiji poticanja čitanja ima svoje lice i naličje. Deset godina nakon što je krenula inicijativa za njezino donošenje dugi je period, i možda pojedinci misle da je Strategija samo skup već postojećih aktivnosti i da je dovoljno osigurati tek malo više pogonskom goriva, no tako se ne rješava problem koji zahtjeva hitne intervencije.