Pomislite samo kakva je to bijeda mašte i poraz intelekta. Pametnoga čovjeka obično ispunjava veseljem činjenica da ne postoje dva jednaka lista, cvijeta ili ploda, ni stabla ni vlati koji bi bili potpuno isti drugom stablu ili vlati. Europske činovnike, s druge strane, raznolikost prirode tjera u očaj. Priroda im je neuredna. Uhvati ih valjda mala snaga od krastavaca što rastu ustranu i ne posve oblih...

U magazinu, u egzilu zbog raspojasanih građevinara, u razini korijena rečenog limuna, nabadam po tastaturi, pokušavajući misliti na tvoju subotu. Jer tvoju subotu ljubim mnogo više od svojih utoraka. Pa čak mi ni moja subota nije toliko loša - subotom imam prorijeđene napadaje slatke čežnje za nebitkom sublimirane u vrckavoj sintagmi „da me barem nema". Ponekad subotom, samo subotom, osjetim lagan...

Nije možda osobito umjesno takve stvari pitati u ovim trenucima, ali koliko se točno procjenjuje da je udio Božje pomoći, četrnaest, dvadeset pet, trideset sedam, šezdeset tri cijela osam ili čak čitavih stotinu posto? Nekakav teolog sa smislom za matematiku trebao bi to precizno izračunati. Jer, reprezentacija je samo u ove tri utakmice utržila dvanaest i po milijuna eura i ako Bog pomaže, a nesumnjivo...

Turobno je znati da živimo u tako užasnom svijetu, a on upravo postaje gori, jer će struja za koji dan poskupiti dvadeset posto. Kraj svih drugih poskupljenja, bilo je to vjerojatno neizbježno, ali opet, imamo pravo biti gnjevni jer će nam novom cijenom dijelom svakako naplatiti i nesposobnost uprave jednog javnog poduzeća u kojemu se poslije svakih izbora mijenjaju direktori, a svaki ministar gleda ne bi li u...

Ne poznajem ovaj otok odranije, nikad prije nisam stanovala u kamp-kućici, niti sam mislila da toliko dugo mogu bit sama (s mobitelom kao jedinom vezom s ljudima). Stigla sam u kišnom periodu u uglavnom prazan kamp koji se do kraja mjeseca nešto popunio, živnuo, a i sunce se pomolilo, jugo me nije zajedno s kućicom otplavilo u Oz, pa sam u slobodnom vremenu naučila običaje slučajnog plemena pod šatorima.

Ljudska mladunčad zna biti dosta odvratna. Osobito u onim osjetljivim, pubertetskim godinama, kada u njima kipi nejasan gnjev i samosažaljenje i jedina im je utjeha da je netko još bjedniji od njih, netko siromašan, tup, šepav, mucav ili štreber. Gomila se tada zbije pa kikoćući i kreveljeći se pokazuje jadnika, samo da bi bi sakrila da se i sama osjeća jadnom. Sasvim sitan nedostatak može vas tada...