Osobna poetika Ivana Hercega na tragu je onih poetika koje se obraćaju svijetu punom znakova. Plašt znakova koji je prikrivao svijet na kakvoga kada piše o riječima i stvarima misli Michel Foucault... Sastavljena od varljivih slova koje čine riječi (od kojih je sastavljen jezik), imena o kojima piše Herceg su neizreciva, stvari nestaju ili se skrivaju, do njih se ili dopire slutnjom ili se rezignacijom...

U svom malom i slatkom romanu McEwan nježno opisuje taj antropološki misterij, te nepoznate ljude, Edwarda i Florence, pripadnike izumrlog plemena koje ništa nije znalo o seksu. Doduše, u društveno-povijesnom kontekstu McEwan je ponešto tanak. Roman se gradi na pričama Edwarda i Florence, o kojima saznajemo sve, a društvena pozadina kontrolirane seksualnosti u drugom je planu, pa romanu nedostaje ponešto...

Suvereno baratajući dominantnim lokalnim koloritima unutar varijeteta (dalmatinske čakavštine i »krapinske« kajkavštine) Britvić je, možda i po "prirodnoj" inerciji osobnih dimenzija totalne kulture unutar nacionalne totalitarnosti štokavskog, dvadesetom stoljeću pokazao kako sva tri jezika-unutar-Jezika mogu supostojati. Ne kao veliki i mali, ne unutar izvanjezične hijerarhije, nego kao one male i...

Dok suvremeni tumači novog historizma na bizarne deskripcije "ljudi bez jezika" kakve nalazimo u ostavštini šesnaestostoljetnih kolonizatora gledaju kao na ključeve za klinička čitanja freudovskoga Id-a koji nije u posjedu jezika, Gordana Benić, u stihu se pridružujući raspravi na "druge", na "prirodne", na "ne-bića" zapravo gleda kao na "strance u nama" koji su, zajedno s nama, napučili "svijet (ionako)...

Pripovjedačica u romanu Marice Bodrožić otvorena je uvijek za svijet i to bez samosažaljivih ograda - njezina percepcija, pa ma koliko bila obojena sjetnom ili melankoličnom emocijom uvijek je i pomalo epifanična jer svijet se otkriva i u ugodi i u neugodi podjednako, jer nekakav sudbinski gubitak nije posljedica tek neke neposredne događajnosti u tzv. realnome, nego nešto zadano, nešto u temelju za...

Teren na kojem Pavičić najsuverenije igra jest onaj socijalne zbilje koja u svim pričama igra ulogu detaljno, kritički i "stvarnosno" postavljenog backgrounda za obiteljske i pojedinačne sudbine, pri čemu se kao nenametljiv, iako prisutan pojavljuje i motiv rata. Vrlo često (možda čak i prečesto u smislu rabljenja istog motiva) Pavičić priču postavlja u kontrastu (i konfliktu) stari-mladi, pa njegovim...